Glumački zahtjevna predstava

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Bobo Jelčić prema Čehovu, Tri sestre, red. Bobo Jelčić



  • Bobo Jelčić ponovno radi autorski projekt u zagrebačkom HNK. Ipak, treba odmah naglasiti kako se njegova druga suradnja sa središnjom nacionalnom kazališnom kućom, nakon Na kraju tjedna 2015., temelji  na različitim postavkama od prve. Počevši od predloška, koji se ovaj puta umjesto u autorskom materijalu nalazi u klasiku, drami Tri sestre Antona Pavloviča Čehova (iako Čehovljeva slavnog teksta, u konačnici, u predstavi i nema puno) do smještanja predstave u prostor dvorane Ansambla LADO i posljedično, organizacije prostora te interaktivnosti.

    Scenografija i kostimografija koje obilježavaju predstavu prepoznatljiva su inkarnacija autorskog rukopisa Jelčićevih predstava. Komadi namještaja, odjeća koja istovremeno djeluje izvučena s nekog tavana i pažljivo kombinirana za neku reviju vintage mode ovdje se pretvaraju, pomalo, u ikonografiju. Prestaju biti vizualni dio scenske cjeline i nadrastaju funkcionalnost, iako se očito radi o komadima izvučenima iz svakodnevice i dovedenima u teatarsku, artificijelnu situaciju ili onima koji se trude i uspijevaju tako izgledati. Zeleni i smeđe-maslinasti tonovi, uniforme i činovi na muškim likovima, sve to stvara specifičnu ikonografiju učmalosti, svojstvenu Jelčiću, ali i svojstvenu hvatanju atmosfere drame o sestrama zarobljenima svojim životima u ruskoj provinciji. I upravo je u atmosferi, mnogo više nego u prenošenju sadržaja ili kreiranju konkretnih, povezanih i objašnjavajućih situacija, najsnažnije sadržana slojevitost ove, jelčićevsko-haenkaovske Tri sestre. Nije to inscenacija Čehova, nego složena i višeznačna, a u provedbi osobito atmosferična kreacija po osnovnim motivskim sklopovima drame velikog Rusa.



    Nakon gledanja Tri sestre teško je prepričati što se zapravo na sceni ostvarilo ili dogodilo. Prizori, neki obilježeni natruhama događajnosti, drugi posve osobne ispovijesti ili minijature na granici apsurda i alogičnosti, nižu se postojanim slijedom. No, u njemu je teško držati koncentraciju ili pratiti fokus, ako bi se takvo što željelo. Umjesto toga, gledateljima - u ne pretjerano velikom prostoru LADO-ve dvorane, što pridonosi bliskosti s izvođačima, nudi se drukčije iskustvo. Ono počiva s jedne strane na univerzalnom iskustvu duhovne provincije, koja rađa svakovrsnim ljudskim zatvaranjem. U vlastite prostore, bili oni fizički (kao u scenskom pokretu koji naglašava kutove prizorišta, guranje glave u ormar, bijeg od jednih vrata do drugih…) ili misaoni, emotivni, što se dokazuje replikama koje su proizvod izostanka sadržajne komunikacije između likova. Nasuprot tome, u predstavu se povremeno i suptilno a opet vidljivo pojavljuju momenti koji taj univerzalni provnicijalizam povezuju s lokalnim, konkretnim, bilo upisanim u memoriju (ekavica i uniforme, ulomak iz jugoslavenskog namjenskog vojnog filma Ponašanje starešine JNA) ili aktualnu, trenutnu stvarnost (reforma obrazovnog sustava).



    Rezultat je isprva začudno i naoko teško prohodno iskustvo. Predstava očito ima niz slojeva čije iščitavanje je ponekad namjerno otežano, pojavljuju se različiti izvedbeni postupci (od klasične, salonske konverzacije do komike apsurda), miješaju se motivi univerzalnih čvorišta provincijalizma s aktualizacijom i lokalizacijom. Na kraju, dijelom zahvaljujući i dosljednom kodu karakterističnom za autorske projekte Bobe Jelčića, sve se stapa u cjelinu koja snažno progovara o provincijalizmima svakim i svakovrsnim, ali i našim i ovdašnjim. Ipak, ostaje dojam kako je u podlozi predstave duboko upisana Čehovljeva drama, bez koje bi izgubila mnogo na strukturi i definiranosti.

    Tri sestre su glumački zahtjevna predstava, ne samo zbog trajanja nego i promjena izvedbenih postupaka i različitih stanja koje glumci ostvaruju u kompleksu provincijalizma likova, jasno određenih imenima iz Čehovljeva predloška, ali u skladu sa sveprisutnim univerzalnim značenjima, ne i omeđenih njima. U predstavi se pojavljuje koješta, glumački više i manje očito ili suptilno izvedeno, a prožima je i osjećaj stanovite glumačke distanciranosti, unatoč višekratnim interakcijama s publikom.



    Jelčićeve Tri sestre spojile su poticaje s više strana, balansirajući između čvrstog predloška i slobodnih invencija na njegov provodni motiv. Učinjeno je to uglavnom uspješno, oslikavajući tako začudan, a opet jasan univerzalizam provincijskog mentaliteta.

    Režija: Bobo Jelčić
    Dramaturgija: Mirna Rustemović
    Scenografija i oblikovanje svjetla: Aleksandar Denić
    Kostimografija: Zdravka Ivandija Kirigin

    Glume: Iva Jerković, Nina Violić, Jadranka Đokić, Daria Lorenci Flatz, Ugo Korani, Marin Klišmanić, Siniša Popović, Krešimir Mikić, Dušan Gojić, Ivan Colarić

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 7. siječnja 2020.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša