VELIKA PREDSTAVA NESPRETNOG RASPLETA

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Idiot, red. Vasilij Senjin

• 
  
  Predstava započinje razgovorom u kojem bogataš Tocki (Goran Grgić s pravom mješavinom bogataške nadmenosti i društvenog šarma) svojim uzvanicima objašnjava kako će dati veliki miraz svojoj dosadašnjoj ljubavnici Nastasji Filipovnoj da bi se mogao oženiti najstarijom kćerkom utjecajnog generala Jepančina (autoritativni Alen Šalinović), a sretnik koji će se tako obogatiti je generalov štićenik, dalji rođak i službenik skromnog imovinskog stanja Ganja Ivolgin (kojeg vrlo dobro u rasponu od pretencioznosti preko lukavosti do neurotičnosti tumači Dušan Bućan). Sve se to zbiva uz piće oko velikog, ali pokretnog stola, glavnog komada namještaja koji u raznim situacijama poprima različita značenja. Vasilij Senjin, koji je i scenograf predstave, pozornicu je potpuno zatvorio visokim pločama koje predstavljaju zidove s velikim prozorima nalik salonu u Rusiji prije nekih stotinu i pedeset godina kada je Dostojevski i napisao Idiota, a to vrijeme evociraju i uspjeli kostimi Doris Kristić. Takav početak kao da potvrđuje neke izjave uglednog ruskog redatelja uoči premijere o tome kako drži da klasiku ne treba bitnije mijenjati, jer da ona i u svom originalnom obliku još uvijek komunicira sa suvremenom publikom. Doduše, već i samo prenošenje kompleksnog romana u drugi medij (a Senjin je ne samo redatelj i scenograf nego i autor adaptacije) nedvojbeno mora uključivati suvremenu interpretaciju klasike, tim više što je Idiot toliko opsežno djelo da bi njegovo potpunije prenošenje na scenu višestruko premašilo trosatno trajanje ove zagrebačke izvedbe.

  Međutim, sličnost s klasikom brzo se počinje urušavati. Na snažnu ukotvljenost u današnjicu ukazuju i dijalozi, zahvaljujući vjerojatno i Senjinovoj adaptaciji, a nedvojbeno i tečnom prijevodu Igora Buljana koji je prvenstveno bio usmjeren prema pronalaženju suvremenog govora pogodnog za scensko oblikovanje nego duhu proze Dostojevskog. To je glumcima nedvojbeno pomagalo u građenju njima i gledateljima bliskijih uloga. Ukazuje na to i ulazak Nastasje Filipovne u salon Tockog u nastavku uvodne scene. Njena jarko crvena oprava potpuno odudara od prigušenih boja zidova i odjeće, a vrlo brzo silna energija i nijansiranost izvanredne Jadranke Đokić postavlja je u prvi plan i to manje kao pobunjenu nesretnicu iz ruskog devetnaestog stoljeća, a više kao ženu koja u vremenu koje tek podsjeća na carsku Rusiju iskazuje današnju borbu žene za ravnopravnost, pa čak i nadmoć. U tome joj na gotovo suvremen način pomažu postupci koji su kod Dostojevskog gotovo nevjerojatni za mladu ženu njegovog doba. No, naznake tog vremena sve više postaju nejasne i prelaze u drugi plan, što se vidi i u scenografiji. Poigravanje s dizanjem i spuštanjem ploča / zidova i promjenom njihovih pozicija koristi se i za promjenu ambijenata koji su dekorom sve manje precizno vremenski određeni. Još je važnije da se prostor više nikad ne zatvara u čvrstu cjelinu, a postupno se sve više na neutralnoj pozadini počinju izmjenjivati crno-bijele videosnimke (koje potpisuje Toma Zidić) nekadašnjeg Sankt Peterburga i krupni planovi Nastasje Filipovne.

  I to je još jedan pokazatelj da je središnja ličnost predstave postala Nastasja i njena feministička borba za ostvarenje jednakosti - prvenstveno svoje, ali i žena općenito. Ne mijenja se to niti kada na scenu stupi naslovno (a Dostojevskom i najvažnije) lice - knez Miškin. Luka Dragić ga tumači s mnogo nijansi i uvjerljivosti, a to nije bilo nimalo lako jer Senjin ne posvećuje previše pozornosti bogu i religiji, a upravo oni mogu (jer je Dostojevski zamislio Miškina kao svojevrsnu varijaciju Isusove sudbine) opravdati mnoge okolini nerazumljive postupke protagonista kojeg zbog toga mnogi smatraju idiotom. Nemajući taj oslonac, Dragić motivaciju svoje dobrote i iskrenosti koje daleko prelaze granice uobičajenih i društvu prihvatljivih postupaka izvlači iz svog dotadašnjeg života obilježenog bolešću i liječenjem u inozemstvu, obrazlažući svoje začudne postupke nepoznavanjem mentaliteta i običaja svoje domovine u koju se tek vratio, a pozivanje na Boga djeluje više kao isprika nego kao kod Dostojevskog traganje za najdubljim istinama vjere. Unatoč tome, prvenstveno zahvaljujući  interpretatorskom umijeću, Dragićev Miškin uspijeva da gledatelj povjeruje njegovom vezivanju za Nastasju, pa čak i svojevrsnom obožavanju žene koju smatra patnicom i koja zbog toga zaslužuje maksimalnu dobrotu. I njegov oponent u borbi za Nastasjinu naklonost Rogožin djeluje prema sudbinskom obratu koji ga je od siromaha pretvorio u bogataša koji želi novostečenim bogatstvom osvojiti što više užitka, po čemu je bliži nekim površnim idealima današnjeg svijeta nego mračnim strastima originala.
  
  Ipak, Bojan Navojec ekspresivnom interpretacijom stvara upečatljiv lik, ravnopravnog takmaca Miškinu. Iako se čini da je zahvaljujući vrhunskim izvedbama protagonista HNK-ov Idiot prvenstveno pričao o dramatičnom i vrlo neobičnom ljubavnom trokutu, ipak je to i priča o tragičnoj ženskoj sudbini u patrijarhalnom svijetu, a kompleksnost te sredine (vrlo bliske velikom dijelu današnjice) obogaćena je nizom iznimno zanimljivih i vrlo dobro glumljenih lica, među kojima treba posebno istaknuti Milana Pleštinu kao Ivolgina (Ganjinog oca) koji zapravo živi u izmišljenom svijetu i time se uklanja problemima svakodnevice, za razliku od njegove kćerke Varje koju Ana Begić Tahiri tumači kao mladu ženu koja dobro zna što je (ne baš sjajna) stvarnost i kako iz nje izvući maksimum. Barbara Vicković pak kao Jepančinova supruga vrlo detaljno i precizno prikazuje koliko je teško biti žena i kada ne brine zbog financijskih problema kao žena bogatog Jepančina.   

  Iako Senjin nije želio ili imao prostora ulaziti u sve dubine ideja i značenja Idiota, pa je postupke lica nastojao obrazložiti psihološkom motivacijom (koja Dostojevskom nije u prvom planu), zahvaljujući vrlo dobrom ansamblu uspio ih je učiniti ne samo prihvatljivima publici nego i vrlo dojmljivima, što mu je uz složeni prikaz muško-ženskih odnosa omogućilo da sačuva glavne elemente fabule, posebice one koji ukazuju na klasne razlike i utjecaj bogatstva i siromaštva na postupke likova. Takav Idiot je možda bio više Senjinov nego Dostojevskijev, ali je u prvom, dužem dijelu predstave rezultirao velikim kazališnim doživljajem.

  
  
  Nakon stanke izvedba je nastavljena dugim, iznimno sadržajnim i sugestivno odigranim razgovorom Miškina i Rogožina u kojem su znatno vidljiviji bili svjetonazor i ideje Dostojevskog kao odrednice dva najistaknutija muška karaktera. Međutim, nakon toga predstava čuva redateljske domete u vizualnom oblikovanju drame, glumački ansambl i dalje pokazuje znatno umijeće, ali pomalo počinje padati intenzitet i osmišljenost cjeline. Vjerojatno zato što se većinom drugog dijela glavni dramski sukobi odvijaju između lica istog spola i ni izdaleka ne dosežu napetosti nerijetko snažnih muško-ženskih suprotstavljanja iz prvog dijela. To je stanoviti nedostatak adaptacije, a i dramaturginje Mirne Rustemović.

  
  
  U tom drugom dijelu jače se profilira Luca Anić vrlo izražajnim tumačenjem Aglaje, najmlađe Jepančinove kćerke zaljubljene u Miškina, koji joj te osjećaje uzvraća ali se (kao i u mnogim drugim odlukama) koleba voli li više nju ili Nastasju, uz dvojbe je li uopće stvarno zaljubljen. Aglaja želi razriješiti situaciju razgovorom s Nastasjom, u kojem vrlo brzo kreće prema svađi i vrijeđanju, koristeći kao nepobitne dokaze ono što patrijarhalno društvo drži uobičajenim i normalnim (a to glumici ne pruža velike mogućnosti za dojmljiviju interpretaciju), dok Nastasja i dalje prema njoj osjeća stanovitu simpatiju kao jednoj drugačijoj ženskoj žrtvi muškog svijeta, pa to niti Jadranki Đokić ne pruža mogućnost za jednako intenzivnu i strastvenu interpretaciju kakvom je oduševila u prvom dijelu predstave. No još manje dramske snage ima u važnom razgovoru u kojem Radomskij optužuje Miškina za odnos prema Aglaji i za mnoge druge slabosti i loše karakterne crte, a da pritom Silvio Vovk (djelomice zahvaljujući i tekstu) djeluje više kao narator nego kao pravo dramsko lice, pa dosljednost i uvjerljivost kojom Miškin Luke Dragića opetovano priznaje svoje greške i kritički razmišlja o vlastitim postupcima tek donekle uspijeva izvući prizor od dojma kako se radi o poruci a ne dramskoj situaciji. A da Senjinova adaptacija nije najsigurnija i najspretnija u raspletu pokazuje i završno Rogožinovo umorstvo Nastasje, koje je koreografijom dovedeno do granice neprimjerene plesne točke. Takvi su povremeni padovi u drugom dijelu predstave nažalost umanjili vrijednost Idiota, koji je izvrsnim prvim dijelom nagovijestio vrhunsku predstavu.
  
  Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
  
  Redatelj, autor adaptacije i scenograf: Vasilij Senjin
  Prevoditelj: Igor Buljan
  Dramaturginja: Mirna Rustemović
  Kostimografkinja: Doris Kristić
  Skladatelj: Ozren K. Glaser
  Dizajner svjetla: Aleksandar Čavlek
  Asistentica redatelja: Andrea Lipej
  Asistent scenografa: Ante Serdar
  Asistentica kostimografkinje: Dubravka Skvrce
  Video: Toma Zidić
  Inspicijent: Roko Grbin
  Šaptačica: Višnja Kiš
  Konsekutivno prevođenje na pokusima: Ekatarina Kapor
  
  Izvode:
  Knez Lav Nikolajevič Miškin: Luka Dragić
  Parfjon Semjonovič Rogožin: Bojan Navojec
  Nastasja Filipovna Baraškova: Jadranka Đokić
  Atanasij Ivanovič Tocki: Goran Grgić
  Ivan Fjodorovič Jepančin: Alen Šalinović
  Jelizaveta Prokofjevna: Barbara Vicković
  Aleksandra: Olga Pakalović 
  Adelaida: Iva Mihalić
  Aglaja: Luca Anić
  Ardalion Aleksandrovič Ivolgin: Milan Pleština
  Nina Aleksandrovna Ivolgina: Vanja Matujec
  Kolja / Stari Knez Ivan Petrovič: Tin Rožman
  Gavrilo Ardailionovič (Ganja): Dušan Bućan
  Varvara Ardalionovna (Varja): Ana Begić
  Lukjan Timofejevič Lebedev: Franjo Kuhar
  Darja Aleksejevna / Kneginja Belakonska: Jelena Otašević Babić
  Ferdiščenko: Damir Markovina
  Jevgenij Pavlovič Radomski: Silvio Vovk
  Ivan Petrovič Pticin: Kristijan Potočki
  Knez N: Marin Klišmanić

  @Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 15. siječnja 2020.        

Piše: