IMA LI KRAJA DRUŠTVENOM APSURDU?

Teatar EXIT u suradnji s Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku: Saša Anočić, GospOUdinNOUbadi, red. Saša Anočić



  • GospOUdinNOUbadi
    autora i redatelja Saše Anočića premijerno je izveden 30. studenog 2019. u Teatru EXIT, u suradnji s Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku. Autor ovog trećeg dijela trilogije potpisuje i predstavu Smisao života gospodina Lojtrice, kao i Kauboje, jednu od najuspješnijih predstava u Hrvatskoj. Teatar EXIT, nezavisno kazalište koje na inovativan i provokativan način želi podsjećati na važnost socijalnih tema te ujedno poticati na razmišljanje kako bi se možda nešto i postiglo, i ovaj put donosi publici izazov, nudi nešto sa snažnom porukom, za propitkivanje…  

    GospOUdinNOUbadi Anočićev je autorski projekt koji je svakako maštovit, zanimljiv, komičan, a usto poučno i naglašeno ocrtava težak život svakodnevice običnog čovjeka. Izbor izražajnih sredstava je zanimljiv - izmjenjuju se kulise ciglenih kuća grada, čime, kao i glazbom, dimnim efektima, brzom preobrazbom likova i isječcima iz života redatelj usred ubrzanog načina života postiže atmosferu tmurnog a neuhvatljivog beznađa. Tome pridonosi i glas pripovjedača koji ponekad komentira događaje, stilski kao u nekoj gotovo nestvarnoj pričici. Likovi slikovitih imena, poput gospodina Otkazića, pojačavaju značenje priče. Glavnom liku ime je Nitko, a dobro ga tumači Karlo Bernik kao dobrodušnog i dragog čovjeka koji dobiva otkaz, biva opljačkan te njemu i majci prijeti gubitak kuće. Da bi spasio dom, pokušat će priskrbiti vlasničke dokumente. Uz protagonista značajan je u predstavi i istakao se glumac s Akademije u Osijeku Domagoj Ivanković, koji osebujnim glumačkim stavom i izvedbom nenapadnim karikiranjem dočarava razne likove - majku, psa itd. te zabavlja i nasmijava publiku. Uz redatelja koji glumi u predstavi, tu je i profesor osječke Akademije Jasmin Novljaković.

    Likovi su karikirani, naglašeni su njihovi postupci koji nas pretjerivanjem podsjećaju na mnoge ljudske gluposti. Kostimografijom se skreće pozornost na dodatke poput crno-bijelih rock'n'roll cipela glavnoga lika, zatim sunčanih naočala, šešira, kapa, koji izgrađuju simboličke likove birokracije, prolaznika i sl. Simpatična i zabavna je obiteljska scena u kojoj su članovi za izvedbu pjesme Treba imat dušu dobili veliki pljesak. Majka, ovdje osebujan lik, govori sinu da kada mu u životu bude loše, nakon toga mu može biti samo gore… i ta misao kao lajtmotiv nosi tekst i predstavu. Šala ima mnogo, a potenciraju ih napose neobični likovi. Svime time autor karikira radnju, često dakle prenaglašeno, upravo kako bi istakao nefunkcioniranje administracije i apsurd koji izbija iz načina života cijeloga društva, koristeći pritom i zanimljive postupke u priči, poput razgovora sa zamišljenim čovjekom, zatim poklapanje onoga što čuje publika s onim što čuje samo pojedini lik, itd. Predstava publici na direktan i svojstven način pokazuje da čovjek kako bi postigao nešto treba poštivati čudna pravila društvenog sustava, koliko god besmislena bila.

    Anočić poziva na razmišljanje. Simultano sa smijanjem vlastitom nesmislenom načinu življenja svih nas, tematika finalno razotkriva poraz običnog čovjeka pred snažnim kotačima administrativnog aparata i ostalih aparata moći. Naglašava negativnosti i probleme u društvu, kao korupciju, nepotizam, nesuvisla birokratska pravila i ponašanja djelatnika u uredima… koji dosežu apsurd. I upravo tada sve završava, u tužnoj atmosferi, te nas kraj ne može ne podsjetiti na Kafkin Proces. Sudac samo želi pauzu, tužitelj je tužibaba, branitelj naivno obrani ubojicu, dok glavni lik spasivši život administratoru dobiva tešku osudu. Ono što cijeloj priči daje značenje u presudi na samom kraju upravo je upečatljiva scena s prelaskom žute crte koja izražava krajnost kako birokratskog tako i društvenog apsurda! Tužan kraj za gospodina koji je Nitko, donose i pripovjedač i simbolična pjesma; on uviđa da se ne može, da je život nepravedan, pa u dugogodišnjem zatvoru progovara jedino pjesmom Indexa Da sam ja netko. Ono što predstava želi reći, u svakom slučaju zasigurno i postiže te doista zasluženo oduševljava publiku.

    Stoga, ako se kiselom apsurdu ovakvog načina života koji živimo i domislimo smijati u oči, što dobivamo time ako je odgovor, kao i u ovoj predstavi, da običan čovjek jednostavno ne pobjeđuje? Moguće je da je to tek jedan od mogućih odgovora. Dok god ispod površine svega i najtiše čujemo makar prizvuk pitanja: je li življenje ovakvog života smisleno; ima li uopće išta u ovom našem životu težinu, značenje, sve dotad i dalje ima smisla pitati se. Jer to vodi i sljedećemu.

    Produkcija: Teatar EXIT u suradnji s Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku

    Tekst i režija: Saša Anočić
    Pripovjedač: Živko Anočić
    Scenografija: Jelena Sušac
    Kostimografija: Jasminka Petek Krapljan
    Glazba: Matija Antolić
    Oblikovanje svjetla: Saša Anočić, Domagoj Klasić
    Majstor svjetla: Domagoj Klasić
    Majstor tona: Nebojša Paunković, ArianGračić

    Glume: Karlo Bernik, Domagoj Ivanković, Jasmin Novljaković, Saša Anočić

    @Nataša Bjelan, KAZALIŠTE.hr, 15. siječnja 2020.

Piše:

Nataša
Bjelan