Kronika jedne usamljenosti
Zagrebački glumački atelje i Teatar EXIT: Marina Vujčić, Vesna Tominac Matačić, Susjed, red. Janez Vajevec
-
Roman Susjed Marine Vujčić, objavljen 2015., priča je o usamljenosti i neuzvraćenosti emocija. Tekst pun monologa, ispovjednog karaktera, izrazito je pogodan za adaptaciju u formu monodrame. To je učinila Vesna Tominac Matačić, glumica i voditeljica Zagrebačkog glumačkog ateljea, u čijoj je koprodukciji (s Teatrom Exit) ostvarena predstava (kao redatelj je potpisan Janez Vajevec) izvedena na maloj sceni Exitovoj, Studiju Exit u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici. Nastavak suradnje iz prošle sezone, kada su isti koproducenti ostvarili uspjelu predstavu Voliš li me?, Susjed se nastavlja baviti propitivanjem emotivnih aporija, egzistencijalne salomljivosti bića u nutrini sakrivenoj svakodnevicom.Sredovječna Susjeda i mladi Susjed, kojeg u predstavi nema (monodrama) nego se o njemu samo govori, žive u istom ulazu. I susreću se gotovo svakog radnog dana, a Susjeda povremeno pripremi neko jelo (vrsna je kuharica) i ostavlja ga Susjedu na pragu stana. Njihov kontakt je, dakle, minimalan, sasvim prostodušno dobrosusjedski, kakvih ima valjda u svakom stubištu. Ili je barem bilo u vrijeme manje sklonom otuđenju. Uskoro izlazi na vidjelo Susjedina osamljenost, nedostatak kontakta s ljudima izvan svakodnevnih susreta na stubištu i pronalaženje utjehe u posve imaginarnoj vezi s mladim Susjedom. Temeljeno na potpuno bezazlenim slučajnim susretima na stubištu, povremenom nošenju hrane i drugim uobičajenim elementima posve nevine susjedske ljubaznosti konstruirana je cijela emocionalna paleta u Susjedinom imaginariju. Ona sa Susjedom pleše, razgovara, ljuti se na njega kad joj se čini kako je u stan doveo drugu ženu. Pri tome, u svakom je trenutku savršeno svjesna fikcije vlastitog viđenja odnosa sa susjedom, ne čini to što čini iz razloga nedostatka dodira sa realnošću. Upravo suprotno, ona razumije realnost, u svakom trenutku s njom suočena, znajući kako njezin odnos sa Susjedom neće dostići emocionalnu razinu ljubavničkog, koju priželjkuje. I zato si pokušava olakšati produbljujući nesklad između stvarnosti i vlastitih projekcija u odnosu sa Susjedom.
Vesna Tominac Matačić igra vrlo precizno, minuciozno detaljizirajući, što je posebno vidljivo u dočaravanju nepostojećih predmeta rukama, plesu ili plakanju. Njezina je gluma prvenstveno vjerna, kreacija uživljena, a tehnika besprijekorna. No, preciznost glumačke tehnike u ovoj je predstavi pokazala i drugu stranu u vidu određene mehaniziranosti, čak i distanciranosti, čime je na sceni vidljiv stanoviti paradoks ovakve, metodološki sigurno promišljene glume. Naime, gluma na način koji želi eliminirati artificijelnost koliko je to god moguće i posvetiti se uživljavanju u lik, u Susjedu je rezultirala osobitom ozbiljnošću, što prema publici djeluje kao distanca, hladnoća, manirizam glume umjesto proživljavanja i opuštenosti igre. Posebno u kontekstu predstave koja ima i značajne komične elemente, te je i podnaslovom definirana kao monokomedija. Gorka komedija, opterećen smijeh, potencijal kojeg je sadržan u gotovo djetinjem zanosu nad izmaštanim ljubavnim odnosom Susjede i Susjeda, pod utjecajem glumačkog inzistiranja na preciznosti djeluje ponešto opterećeno, neostvareno.
Ova kronika jedne usamljenosti na kraju izaziva podijeljene, skoro konfliktne dojmove. S jedne strane, nastala kao dramatizacija zanimljive i za monodramsku formu odgovarajuće proze, predstava Susjed nosi potencijal posvećene, predane i minuciozno dorađene glume. S druge, inzistiranje na emocionalnoj ozbiljnosti lišava je mogućeg potencijala opore komike, koji bi ostvario veći kontakt s publikom.
Produkcija: Zagrebački glumački atelje i Teatar EXIT
Premijera: 7. prosinca 2019., Studio EXIT
Scenska prilagodba: Vesna Tominac Matačić
Režija: Janez Vajevec
Asistent redatelja: Andrej Vajevec
Glazba: Zvonimir Dusper
Fotografije: Boris Krstinić
Glumi: Vesna Tominac Matačić
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 22. siječnja 2020.
Piše:

Žganec-Brajša