VRHUNSKA SATIRIČKA PREDSTAVA
Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Viktor Ivančić, Bilježnica Robija K., red. Marina Pejnović
-
Devetogodišnji Robi K. rođen je prije tri i pol desetljeća (i od tada zadržao istu dob) kao protagonist stalnog feljtona Viktora Ivančića u Feralu, humorističkom dodatku Nedjeljne Dalmacije koji se krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća proširio u opsežan prilog pod nazivom Feral Tribune. U njemu je bilo mnogo više oštre satire i vrlo kritičkih članaka o tadašnjoj vlasti no što je mogao izdržati izdavač - novinska kuća Slobodna Dalmacija, koja je ipak bar djelomice ovisila o političkim moćnicima - kako onima u bivšoj državi, tako i onima u novoj Hrvatskoj. Zato su ga tvorci tog najslobodnijeg i najkritičnijeg pisanog medija Predrag Lucić, Boris Dežulović i Viktor Ivančić počeli 1993. izdavati kao nezavisni list koji je mnoštvom oštrih satiričkih napisa, ali i ozbiljnih reportaža i analiza, vrlo oštro ukazivao na sve probleme i promašaje vlasti koja ga je svojim pritiscima posredno financijski slomila i dokinula 2008.No i nakon toga, pa sve do danas, Ivančić je nastavio (u raznim glasilima) redovito objavljivati tekstove o dogodovštinama Robija K. i njegovim tobože naivnim propitivanjima društvenih normi za koje se gradio da ih ne razumije, ali ipak uspijevao isprovocirati sugovornike na objašnjavanje (najčešće groteskno) onih neuralgičnih problema koje oni zapravo mnogo manje shvaćaju od njega. To njihovo neshvaćanje nastoji biti u skladu s dominantnim stavovima i mitovima naše svakodnevice, pokazujući svu nakaradnost tih prevladavajućih modela i fraza. Time je Robi K. postao najznačajniji protagonist hrvatske satire uz bok Petrice Kerempuha koji je dao ime jedinom našem specijaliziranom satiričkom kazalištu u kojemu se kao zvijezda na sceni pojavio ovaj njegov devetogodišnji nasljednik. A za to je zaslužna mlada redateljica (i autorica adaptacije) Marina Pejnović koja se rodila dosta kasnije od svog glavnog junaka. Ona ga je nekoliko godina pokušavala postaviti na scenu, da bi konačno pruženu priliku sjajno iskoristila.
A zadatak joj nije bio nimalo lak (čak niti uz suradnju talentirane dramaturginje Dine Vukelić). Doduše, zahvaljujući duhovitosti i britkim satiričnim ubodima teksta devetogodišnji glavni junak razveselio bi gledatelje i uz jednostavnu ilustraciju najatraktivnijih situacija u kojima se tijekom svog tridesetpetogodišnjeg novinskog i književnog života našao, obogaćujući ih svojim duhovitim razmišljanjem o svijetu u kojem se mora snaći. Marina Pejnović odlučila se za mnogo ambicioznije stvaranje kompleksne predstave za koju je iz nepreglednog mora stranica Ivančićevog teksta trebalo pronaći ne samo one najvrednije nego one koje će se uklopiti u njezinu viziju osobnog autorskog kazališnog projekta iniciranog tekstom kojim je nedvojbeno već znatno ranije bila oduševljena. A to je svoje oduševljenje uspjela prenijeti na gledatelje tako da se koncentrirala na stvaranje cjelovite predstave u kojoj se zanimljivi likovi u vrhunskoj interpretaciji vrsnog Kerempuhovog glumačkog ansambla nadmeću i sukobljavaju u tako brzom ritmu da dojam cjeline ne narušavaju niti prelazi iz scena okupljenih oko jedne teme u potpuno različite komične situacije koje se ne samo satirički nego i ironično, pa čak i sarkastično poigravaju s cjelinom suvremenog nam društva.
Naravno da su i mozaičnost teksta i njegovo brzo preskakanje iz jednog značenjskog sloja u drugi zahtijevali originalno uprizorenje koje se moralo udaljiti od zrcalnog odraza zbilje. Možda je to najvidljivije u završavanju mnogih prepirki smrtonosnim pucnjem, da bi već u idućem prizoru ta ubijena žrtva (kao u crtiću) oživjela i bila spremna za nove podvale. U takvom udaljavanju od prepoznatljivih situacija redateljici su na najbolji način pomogli i suradnice i suradnici. Ekspresivnom minimalističkom scenografijom Liberte Mišan dominirao je gotovo prozračan kavez nad kojim je bila konstrukcija koja je mogla podsjećati na vrtuljak na koji su obješene igračke, ali i potpuno protivno tome i na kotače na visokim stupovima na kojima su neke srednjevjekovne sredine izlagale pogubljene pobunjenike ili kriminalce.Suprotnosti su bile snažno podcrtane i efektnim kostimima Petre Dančević kojima je temelj dječja odjeća (ponajviše pidžame) kojoj su dodane vojničke čizme i zaštitni prsluci uz ragbijaške štitnike za koljena i glavu. A i fizički vrlo snažna izražajnost glumačkog ansambla (suradnik za scenski pokret Pravdan Devlahović) kretala se između dječje razigranosti i gotovo vojničkog drila. To je predstavi pružalo mogućnost da prelaskom iz jedne krajnosti u drugu postigne neočekivane komične efekte, a i da se uputi prema grotesknosti koja će dojmljivo ukazati na suprotnosti između proklamirane idealizirane slike suvremenog društva i brojnih njegovih problema koji se neprestano guraju pod tepih uz optuživanje onih koji ukazuju na njih za izdaju i neprijateljstvo prema savršenoj nam domovini.
A lažnost tog privida demokracije i individualnih sloboda uz ideološki iskrivljena tumačenja svih bitnih događaja u bliskoj povijesti (od Drugog svjetskog do Domovinskog rata) najjasnije su ocrtali izvanredni glumci. Josip Brakus bio je potpuno uvjerljiv kao devetogodišnjak koji izvanredno provocira odrasle i karikira sve uvriježene stavove ukazujući na skrivene istine. Linda Begonja oduševljava silnom energijom i nijansiranošću tumačenje njegove mame, a i učiteljice Smilje, pokazujući kako želja da se dječaku nametnu službeno propagirani stavovi svojom brzopletošću i neshvaćanjem vodi u potpuni besmisao i kaos. Željko Königsknecht iznimno je dojmljiv kao djed, bivši partizan kojemu nitko ne želi reći da Jugoslavije više nema, pa njegova suluda tumačenja onoga što vidi oko sebe pružaju mogućnost uvida u sve laži i besmislice bivše države. Filip Detelić sugestivno je ostvario ulogu Robijevog oca, običnog čovjeka koji se ne želi pačati u politiku nego nekako diskretno preživjeti svoj život, ne sagledavajući da bez obzira na njegove pokušaje politika ipak određuje njegov nimalo zavidan život. A raspon svog komičarskog umijeća Detelić je pokazao i potpuno drugačijom ulogom učenika, dok je još veći broj manjih uloga na vrlo raznovrsne, a jednako duhovite načine ostvario Matija Šokoronja. U takvim je transformacijama niz atraktivnih rješenja pronalazila Ana Maras Harmander - od živahne učenice preko nezainteresirane službenice u banci ili turistice iz Beograda do Gospe koja žuri na ukazivanje u Međugorju, na koje je i pored umora sili religija i oni koji na tome dobro zarađuju.
Marina Pejnović je vrlo precizno i do detalja razradila sve te promjene, usklađujući vrlo različite likove u stvaranju crnohumornih i napetih scena i ostvarujući efektnu satiru našeg društva cjelovitom, vrhunski režiranom izvedbom koja je daleko nadišla puku scensku ilustraciju satiričkih tekstova, te tako Bilježnicom Robija K. ostvarila jedan od vrhova ove zagrebačke kazališne sezone.Produkcija: Satiričko kazalište Kerempuh
Autorica adaptacije i redateljica: Marina Pejnović
Dramaturginja: Dina Vukelić
Kostimografkinja: Petra Dančević
Scenografkinja: Liberta Mišan
Skladatelj: Josip Maršić
Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
Suradnik za scenski pokret: Pravdan Devlahović
Sllikarica dekora: Marta Crnobrnja
Montažer video projekcija: Damir Ključarić
Jezična savjetnica: Ana Maras Harmander
Inspicijentica: Mirela TihavaIgraju: Josip Brakus, Linda Begonja, Filip Detelić, Ana Maras Harmander, Željko Königsknecht, Matija Šakoronja
@ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 31. siječnja 2020.
Piše:

Kurelec