Pretenciozno i bez mnogo sadržaja
Teatar &TD: Gianni Forte, Prikradatelj, red. Nenad Glavan
-
Prikradatelj, multimedijalna predstava kojoj je kao autor potpisan talijanski umjetnik Gianni Forte a nastala je prema motivima dulje pripovijesti (ili romana) Piknik onkraj puta ruskih prvaka znanstvene fantastike braće Strugacki, na sceni zagrebačkog &td-a izvedena je u prijevodu i režiji Nenada Glavana. U suvremenom kazalištu, gdje je narušavanje smisla i posvemašnja alogičnost postala konvencijom, općim mjestom, pitati se što nam neko scensko djelo želi poručiti, koja mu je poanta, često je izlišno. I dovelo bi tako nastrojenog gledatelja, koji u namjernom besmislu traži smisao kao način interpretacije viđenog, u slijepu ulicu. Unatoč tome, Prikradatelj je predstava koja ne počiva na obesmišljavanju, nego na poruci o besmislu. Ako već u ovom trenutku opis zvuči pretenciozno, to je dobar trag.Naime, u čemu se sastoji besmisao, zašto je putovanje koje se prepoznaje kao lajtmotiv predstave bez cilja i osuđeno na propast, kako se svako malo naznačuje, nije se uspjelo razaznati. Umjesto toga, publici je ponuđeno gusto tkivo, niz replika u kojima se valjaju visokoparne fraze, razmišlja o smislu i besmislu takvim frazama i rečeničnim konstrukcijama da se dobronamjernom gledatelju, ako već od akutne glavobolje nije prestao pratiti, učini kao da autori namjerno biraju riječi, želeći ispasti vrlo mudri. Sve je to garnirano uobičajenim postupcima suvremenog postdramskog znakovlja - od navodno šokantnih a zapravo značenjski uglavnom praznih postupaka (uriniranje na početku) do video-projekcija i poigravanja tehničkim rješenjima. Problem sastavljanja postupaka u cjelinu, njihovo oblikovanje značenja ostaje izvan gledateljskog dosega. U nekim sferama koje djeluju izvana vrlo složene, ontološke i kozmogonijske, valjda.
Time se dolazi do temeljne dvojbe – koja je svrha ovog i ovakvog teatra. I to nije puki utilitarizam, svođenje kazališta na njegovu funkcionalnu, didaktičku ili ideološku funkciju, nego mnogo ozbiljnije pitanje. Predstave poput Prikradatelja, koje publici ne nude drugo doli pretenciozan repertoar suvremenih, često pomodnih rješenja bez mnogo sadržaja i uz učitavanje sasvim dvojbenih značenja, i nehotice ga otvaraju. Drugim riječima, predstava se ne bavi smislom teatra, smislom dramskog stvaranja, ali je taj smisao jedino što se u njoj može pronaći, imajući u vidu obesmišljavanje kao koncept. Dakako, to nije kompliment nego razmišljanje nakon viđenog košmara i pokušaj njegova sređivanja u mislima.
Trojica inače dobrih i zanimljivih glumaca - Domagoj Janković, Robert Španić i Toma Medvešek, profesionalno odrađuju zadatke koje režija pred njih stavlja. Imaju oni i uloge - Profesor, Pisac i Stalker, ali je smisao tih određenja, kao i mnogošto drugo u predstavi, dvojben. Naučili su gomile teško izgovorljivog i često nepovezanog teksta, ostvarili nepotrebno komplicirana koreografska rješenja. No, sve to ne pomaže u cjelini, koja pati od temeljnih problema koncepta i pretencioznosti.Gubitak kazališne životnosti nije u Prikradatelju u glumačkoj energiji. Nije čak ni u brojnim, često značenjski neosmišljenim scenografskim, video i koreografskim rješenjima. Nije ni u tekstu koji je pretenciozan, često teško prohodan i naporan te traži izrazitu pozornost, a tu eventualnu poklonjenu pozornost ničime ne nagrađuje. Problem je u očitoj samouvjerenosti, predstavi koja izgleda kako sve zna i sve može, kako suvereno barata najsuvremenijim izvedbenim registrima. No, umjesto toga, rezultat je suprotan. Gledateljsko iskustvo je začudno, no ne u dobrom smislu. Nema tu one začudnosti koja bi rađala prelijevanjem u publiku i zapitanosti nad poentom o besmislenosti. Začudnost je ovdje ljuštura, praznina i osjećaj kako predstava koja je viđena nema mnogo od „oštrih misli, lelujavih pretpostavki i poentirajućih zakucavanja“, kako to redatelj piše u programskom letku, istovremeno imenujući ovaj rad „šestoslikom“.
Prije oko dvije godine, isti je redatelj u Dvorani Gorgona MSU-a realizirao predstavu naslovljenu Table d´Hôte. U tekstu o njoj našla se i ova rečenica: „Rezultat je predstava čiji je značenjski sloj upitan odnosno uvelike nevidljiv i nedokučiv, ili barem konfuzan, dok se estetika nalazi u granicama već viđenih postupaka, gradiranih od ekspresionističkog preko fizičkog i plesnog do postdramskog teatra“. Čini se kako je Nenad Glavan ostao autorski dosljedan.
Produkcija: Teatar &TDAutor: Gianni Forte, prema motivima romana Piknik onkraj puta Arkadija i Borisa Strugackog
Prijevod i režija: Nenad Glavan
Dramaturgija: Gianni Forte
Scena: Nenad Glavan, Ana Vračarić
Kostimi: Laura Špoljar
Video i zvučno oblikovanje: Dejan Gotić
Izbor glazbe: Ana Vračarić
Oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić
Glume: Domagoj Janković, Robert Španić, Toma Medvešek
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 31. siječnja 2020.
Piše:

Žganec-Brajša