Sjećanje na grad željezničara

Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci: Ivana Šojat, Štajga, red. Jasmin Novljaković

• 
  
  Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca 24. siječnja 2020. godine premijerno je izvelo dramu sjećanja Štajga, koju je prema proznom predlošku Ivane Šojat dramatizirao i režirao Jasmin Novljaković. Scenografiju potpisuje Davor Molnar, kostimografiju Jasminka Petek Krapljan, oblikovanje svjetla Tomislav Kobia te glazbu Igor Valeri.

  Vinkovci su grad željezničara, na čijem je kolodvoru u najboljim danima bilo zaposleno preko tri tisuće osoba. Time je gotovo svaka treća obitelj na području bila na neki način vezana sa željeznicom koja je predstavljala glavnu gospodarsku žilu-kucavicu u ovom djelu Europe. Danas je situacija potpuno drugačija - putnički, teretni i međunarodni promet opao je za 70-ak posto, a vrijeme putovanja do Zagreba ili Beograda gotovo se udvostručilo. Posljedice su to prvotno srpske agresije na Republiku Hrvatsku, ali i naknadnog sustavnog zanemarivanja ove regije. Štajga kroz priču tri generacije (bilo koje) željezničarske obitelji progovara upravo o tome, o obiteljima vezanima uz željeznicu, danima ponosa i slave, bogatoj prošlosti te crnoj sadašnjosti i budućnosti.

  
  
  Cijela priča strukturirana je kao drama sjećanja u kojoj se redatelj evidentno priklonio stilu Šojat, pa se radnja odvija ciklično, kontinuirano skačući između prošlosti i sadašnjosti, a sve je začinjeno sjetnim, elegičnim tonom. Kako ne bi prevladao potpuni pesimizam te kako bi se razbila težina pojedinih scena a pojačao dojam atmosfere i života uključenih, pri čemu je 80-ak godina događanja zgusnuo na sat i dvadeset minuta predstave, redatelj je izvršio i poneku duhovitu interpolaciju u stilu kabareta, projekcije te narodnjačke songove karakteristične za bistro Štajga koje uživo izvodi Selena Andrić. Vrsno redateljsko promišljanje u kojem su mu evidentno pomogli i scenograf, glazba, kostimografkinja te oblikovanje svjetla očituje se u potpunom otvaranju i iskorištavanju kazališne scene kojom dominira veliki, hrđavi natpis Vinkovci, nešto što u Vinkovcima nije viđeno dugi niz godina. Tim su postupkom na scenu uspjeli ugurati cijeli splet šina po kojima se voze visoki panoi na kojima se odvijaju projekcije, a istovremeno služe i kao pozadina dramskih prostora koje znalački osvjetljava Kobia, dodatnu bojeći atmosferu uz pomoć tmurne a opet lepršave glazbene podloge. Osim toga, glumci cijelo vrijeme moraju vješto balansirati kako bi se na sceni kretali između šina, čime je dodatno naglašena težina života kako željezničara tako i njihovih obitelji.
  
  
  
  Novljaković je tako od proznog predloška (namjerno ga tako nazivam, pošto roman još nije dovršen i autorica je za potrebe predstave napravila svojevrsnu skicu na kojoj i dalje radi) uspio stvoriti funkcionalnu cjelinu koja nenametljivo i neopterećujuće priča veliku i društveno aktualnu priču. Moja jedina zamjerka je u samom trajanju predstave, jer se ne mogu nikako oteti dojmu da je zgušnjavanjem radnje došlo do neželjenih rezultata - poput činjenice da je sve što su željezničari radili bilo uživanje u alkoholu zbog čega su i imali probleme na poslu i u obitelji, da su scene koje se bave slavnim danima kolodvora kratke i riješene većinom skicoidno uz pomoć projekcija, dok se naglasak stavlja na tmurnost i pesimizam. Zanimljivo je to u predstavu ubacio i sam redatelj (iz potpuno drugih razloga) kada se na projekcijama stalno govori kako se narodu ne mora prikazivati samo ono najgore, nego da se usmjeri pažnja i na ono što valja.

  Glumački ansambl, koji je brojao osam članova ali puno više likova, čine glumci vinkovačkog kazališta, osječkog HNK, Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića i studenata Akademije za umjetnost i kulturu iz Osijeka, pa se može reći kako je Novljakoviću na raspolaganju bila doista probrana ekipa. Vladimir Andrić, Matea Marušić, Miroslav Čabraja, Selena Andrić, Ivica Lučić, Vedran Dakić, Matko Duvnjak Jović i Zorko Bagić funkcionirali su kao jedno i to se u krajnjem rezultatu i vidi. Nitko se od navedenih nije izdvojio, ali u pozitivnom smislu, demonstrirajući kolektivnu kvalitetu i zajedništvo. Svi do jednog bili su koncentrirani, jasni i precizni u dikciji, a ponajviše su se isticali u fizičkim transformacijama i pokretu.

  
  
  Nova premijera vinkovačkog kazališta bolna je i društveno aktualna predstava koja opominjući upire prstom u državu, ali i u narod, okarakterizirana vrsnim umijećem u svim elementima kazališne umjetnosti. Iako iskreno progovara i kontrastira bogatu povijest s crnom budućnosti, barem se u umjetničkom području nazire tračak svjetlosti.
  
  Produkcija: Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci
  
  Redatelj: Jasmin Novljaković
  Tekst: Ivana Šojat
  Scenografija: Davor Molnar
  Kostimografija: Jasminka Petek Krapljan
  Oblikovanje svijetla: Tomislav Kobia
  Glazba: Igor Valeri

  Glume: Ivica Lučić, Miroslav Čabraja, Selena Andrić, Matea Marušić, Vladimir Andrić, Vedran Dakić, Zorko Bagić
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 3. veljače 2020.  

Piše: