Generacijski ograničena priča
Zagrebačko kazalište mladih i Ruper: Dino Pešut, H.E.J.T.E.R.I, red. Judita Gamulin
-
H.E.J.T.E.R.I. kao naslov novog komada nagrađivanog mladog autora Dina Pešuta već se i svojim naslovom igraju s očekivanjima gledatelja, jer ne radi se ni o kakvoj kratici nego o hejterima iliti mrziteljima – milenijalcima koji se približavaju tridesetoj, a niti njihova mržnja i ljutnja nisu jednoznačne jer one vrlo često postaju neočekivan način izražavanja ljubavi ili strasti. Da bi se gledatelji potpuno približili toj generaciji (ili barem onom manjem dijelu koji je blizak dramatičaru, a i redateljici Juditi Gamulin koja je svoj talent do sada dokazala prvenstveno na filmu) manja dvorana ZKM-a Miško Polanec pregrađena je tako da publika sjedi uz jedan od zidova pozornice na nekoliko redova novopostavljenih stolica, a i u nekoliko prvih redova uobičajenog gledališta. Time se postiže i fizička bliskost s izvođačima. Taj dojam povećava i privatno obraćanje glumaca publici, što posebno naglašava Dado Ćosić koji je došao sa svojim psom, uvjeravajući prisutne da će ih taj pas možda ponjušiti, ali da je potpuno bezopasan. Iz tih nekoliko uvodnih minuta prijelaz u izvedbu komada počinje čitanjem autorovih didaskalija (što će još nekoliko puta poslužiti za stvaranje odmaka od snažne ekspresivnosti, a na kraju i za završavanje predstave).Međutim, sam početak izvedbe komada je toliko žestok da je bliskost s glumcima bilo vrlo teško zadržati. U veliku, prilično neukusno namještenu sobu (čime je scenograf Vanja Magić vjerojatno želio istaknuti kako se radi o stanu iznajmljenom od malograđana koje milenijalci preziru) vehementno ulazi Roza koju Hrvojka Begović glumi silnom (ponekad možda i pretjeranom) energijom, a do tada jedini prisutni u toj sobi Paško (Dado Ćosić ga igra vješto, preskačući iz nježnosti u žestoke ispade hejtanja) najprije ne može vjerovati da se ona pojavila.
Nakon strastvenog grljenja, a zatim intenzivnog vrijeđanja i ljutnje iza kojih se nazire simpatija saznaje se da je Roza živjela u nekoj vrsti zajednice s Paškom i Sanjinom (Luka Bulović), homoseksualcima koji su nakon kratke veze zaključili da ne uspijevaju biti ljubavnici, pa su odlučili biti prijatelji. Roza je i tada zahvaljujući temperamentu i snažnoj osobnosti bila vođa grupe, ali je prije pet godina otišla u Berlin gdje je uspjela u umjetničkoj karijeri kakvu je priželjkivao Paško. Njoj je u tome pomogao ljubavnik, poznati umjetnik koji se prije kratkog vremena ubio skočivši s balkona na kojem je bila i Roza.Nakon toga Berlin joj više nije bio važan, pa se vraća pred Božić namjeravajući nastaviti zajednički život (tek donekle nalik komunama popularnim prije više od pola stoljeća) od točke od koje ga je napustila prije pet godina. Ipak, situacija nije više posve ista. Paško se stalno zaljubljuje u lijepe mladiće koji ne pripadaju njegovoj generaciji pa su priglupi, željni jedino droge i mjesta na kojem mogu odspavati, dok ih on želi oženiti. Sanjin se povukao u sebe nakon nesreće u kojoj je izgubio nogu, pa zato Luka Bulović ima tek rijetke momente u kojima može pokazati svoje umijeće, a i glumački i režijski ostaje nejasno zašto se nakon dramatične scene u kojoj pada zbog problema s protezom (i tako stvara priliku da se istakne njegov hendikep) dalje nastavlja kretati bez ikakvih problema, osim emocionalnih. No, njih imaju i svi ostali, svatko na svoj način. Najmanje je time pogođen Mak, smireni (i što nije nevažno, zahvaljujući ocu, bogati) Sanjinov ljubavnik koji se doselio nakon Rozinog odlaska. Ugo Korani ga vrlo uvjerljivo tumači kao mladog čovjeka koji je jedini sazreo barem toliko da se ne da impresionirati Rozinom agresivnošću.
Ona njome otkriva bolna emocionalna i duševna stanja sve trojice muškaraca, a govoreći im istinu nastoji ih makar i na bolan način navesti da se saberu. Ipak te istine - Paškova zaljubljivost zbog koje ne vidi da ga mladi ljepotani iskorištavaju ili Sanjinovo povlačenje od osjećaja, vjerojatno zbog nekakvih kompleksa vezanih za invalidnost, teško mogu izdržati da ih se otkriva tijekom dvije trećine predstave u kojoj se na isti način izmjenjuju galama, psovke i sukobi. Ipak, zahvaljujući snažnim glumačkim interpretacijama i ponekim inventivnim redateljskim rješenjima čini se da su održali pozornost ljudi njihove generacije koja im je na kraju, izgleda, iskreno pljeskala.Doduše, Pešut je tu predugo eksploatiranu situaciju nastojao oživjeti i naznakama odnosa njegovih protagonista prema široj okolini, prebacujući dio krivnje za patnje ili (kako oni sami kažu) "sjebanost" protagonista na promašaje suvremenog hrvatskog društva. No ta društvena kritika, izražena tek ponekom uobičajenom frazom začinjenom brojnim psovkama, doista ne izaziva dublji dojam. Pogotovo u zemlji u kojoj veliki broj pripadnika te generacije (a i ne samo njih) ima ozbiljne probleme u preživljavanju, zbog kojih mnogi napuštaju domovinu a i kada se oni malobrojni vraćaju, ne čine to zbog razloga koji sliče Rozinima. Ovi hejteri su međutim stigli iz provincije koju su više po ambicijama nego rezultatima nadrasli (kao i vlastite potpuno im strane roditelje). Uspijevaju godinama plaćati iznajmljeni stan, vrlo su obrazovani, ali to rijetko pokazuju, čini se da rade ali ne zna se što ni gdje, ali su time nezadovoljni jer nemaju prilike baviti se umjetnošću kojoj teže, ali u otužnom ambijentu nema niti jednog predmeta koji bi na to upućivao.
Na kraju, da bi se ta slika društva u kojem žive učinila nešto složenijom, u njihov stan dolazi potpuno izbezumljena Korana, žena srednjih godina, žaleći se da su je uništili fašisti i to tako da su je smijenili s mjesta umjetničke ravnateljice muzeja i prebacili je u arhiv. Katarina Bistrović Darvaš izvanredno precizno i uvjerljivo tumači ženu na rubu živčanog sloma koja zlo vidi samo u drugima, a ne u sebi. I njoj Roza nastoji pomoći brutalnom iskrenošću, podsjećajući je da je i ona uhljeb jer se zaposlila preko veze i da nikada nije željela izložiti Paškove radove, što još potencira napetost među licima, a na neki način pokazuje kako prethodna generacija nije dopustila milenijalcima da se razviju i tako im upropastila budućnost.
Zahvaljujući dojmljivim glumačkim izvedbama, naznake tih problema sazrijevanja i sukoba s postojećom društvenom klimom djeluju dovoljno sugestivno da mogu zadovoljiti gledatelje milenijalce, jer oni mogu prepoznati neke situacije i probleme s kojima se susreću u svojim životnim posrtanjima. Za većinu ostalih postavlja se niz pitanja o uvjerljivosti predstave u kojoj su društveni autsajderi milenijalci prijatelji s (bivšom) ravnateljicom muzeja koja se eto voli družiti s njima, ali im ne želi pomoći u afirmiranju njihove umjetnosti o kojoj niti gledatelji tijekom cijele predstave ne saznaju ništa. Protagonisti do kraja ostaju nedorečene ličnosti svedene na nekoliko osnovnih emocija – sjebanost, hejtanje (koje tek ponekad prelazi u ljubav) i veličanje prijateljstva.
Zbog toga mi se čini da se u najmanju ruku pretjeruje pridajući H.E.J.T.E.R.I.-ma egzemplarnu vrijednost uspješnog oblikovanja načina života i pobune izgubljenih mladih ljudi, jer predstava u svojim boljim trenucima prikazuje neke situacije karakteristične za jedan manji dio generacije koja će to možda sa zanimanjem gledati dok će ostali, posebice ako su skloni ozbiljnijem promišljanju viđenog, ostati daleko izvan nevelikog kruga obožavatelja ove predstave.
Produkcija: Zagrebačko kazalište mladih i Ruper
Premijera: 18. siječnja 2020.
Autor: Dino Pešut
Redateljica: Judita Gamulin
Scenograf: Vanja Magić
Oblikovatelj videa i svjetla: Ivan Lušičić Liik
Autor glazbe: Leo Beslać
Kostimografkinje: Marta Žegura, Judita Gamulin
Inspicijentica: Stella Švacov Miletić
Glume:
Hrvojka Begović: Roza
Dado Ćosić: Paško
Ugo Korani: Mak
Katarina Bistrović Darvaš: Korana
Luka Bulović: Sanjin@Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 12. veljače 2020.
Piše:

Kurelec