BEZ DOVOLJNO UZBUĐENJA

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Hristo Bojčev, Pukovnik ptica, red. Vinko Brešan

• 
  
  Hristo Bojčev je bugarski dramatičar svjetskoga glasa, a o njegovim vrijednostima publika Kerempuha mogla se uvjeriti i u efektnoj omnibus-predstavi Ko živ, ko mrtav koja je u ovom teatru premijerno postavljena 2015. u režiji Dina Mustapića i u kojoj je jedna od četiri aktovke bila njegova Zadušnica, a ostali su autori bili Svetislav Basara i čak s dva kratka komada Mate Matišić, koji je uz to bio i autor glazbe, kao i u Pukovniku ptici u kojem se pojavljuje i kao tumač jedne od uloga. Ipak najviše i to vrlo renomiranih nagrada Bojčev je dobio za Pukovnika pticu, koji je s uspjehom prikazivan u  mnogim zemljama. Radnja tog komada napisanog 1997. započinje u napuštenoj psihijatrijskoj bolnici u kojoj je ostalo tek nekoliko pacijenata, koji nisu bili u stanju napustiti tu zgradu izgubljenu u neprohodnim šumama blizu granice na Dunavu u kojima se bore „naši“ i „njihovi“. Nigdje se ne spominje koji su čiji, a ni Bojčeva - koji je nedvojbeno mislio i na ratove na tlu bivše Jugoslavije, nije zanimao realističan prikaz tih događaja nego stvaranje crne komedije o odnosu Balkana i Europske unije kojoj je tek težila većina zemalja s ovog prostora, pa i njegova Bugarska. 

  Ludost u rasponu od Erazmove joj pohvale, kao jedinog načina normalnog življenja u vremenima diktata vjere, ideologije ili politike do metafore za autoritarna društva ili neke njihove dijelove često je u ovom tekstu čitana kao slika Balkana kao cjeline. Na određen način tako je zamišljena i ova zagrebačka izvedba koja bi našu publiku trebala privući i prepoznatljivošću nekih nama bliskih situacija. Pacijenti bolnice rješenja svojih problema traže u čvrstom vodstvu i zato ih veseli pojava Doktora, kojeg Borko Perić vrlo dobro utjelovljuje kombinacijom uvjerljivo glumljenog autoriteta i tragikomičnim prikrivanjem vlastitih problema (drogiranja zbog kojeg je, a ne zbog moguće brige za pacijente, završio u ovoj odbačenoj ludnici).
  
  
  
  Vili Matula s velikim angažmanom efektno igra Roma Dauda koji ima problema s impotencijom i pati što će kao otac ostati na brojki od šestero djece. Nikša Butijer dojmljivo i kretnjama i govorom tumači glumca Haču koji je oglušio ali zna čitati s usana, pa ostalima prepričava vijesti s TV-prijemnika kojem je davno nestao ton. Marko Makovičić je kao kradljivac Kiro zabavan pokretač zbivanja, Branka Trlin uspješno ostvaruje tip prostitutke dobra srca koja se počinje kajati zbog svog načina života kad ostane bez mušterija, a Vedran Mlikota na zanimljiv način obogaćuje tu galeriju neobičnih likova svojim strahom da će ga netko zgaziti jer drži da se navečer izrazito smanjuje. Mate Matišić (teško prepoznatljiv ispod šljema i perike) gotovo ništa ne govori, ali svojim izvođenjem glazbe uživo dijelom komentira ono što čuje, a dijelom stvara posebnu atmosferu tog izgubljenog mjesta.
  
  Jedino je Fetisov Dražena Čučeka potpuno nesposoban za bilo kakvu komunikaciju, te povremeno služi ostalima kao nemoćni objekt iživljavanja. Sve se međutim mijenja kad se konačno obistini Hačovo uvijek isto čitanje vijesti da će Europska zajednica početi dostavljati pomoć zračnim putem. U blizinu ludnice padaju sanduci s uniformama UNPROFOR-a i pacijenti ih s radošću oblače izigravajući vojnike i karikirano se prisjećajući nekadašnjih zapovijedi. Jedna od njih međutim pokreće Fetisova i on se postavlja kao pravi pukovnik, što je nekad i bio, i počinje drilati svoju ekipu kao europsku postrojbu koja će krenuti prema Strasbourgu čim preko ptica kojima šalju svoje poruke dobiju odgovor. Čuček briljira kao zapovjednik, a svi drugi su sretni da ga slušaju, pa taj prijelaz iz kaosa anarhije ili demokracije u vojni red i disciplinu predstavlja efektan obrat. 
  
  Ipak, i pored vrhunske glumačke ekipe pod sigurnim vodstvom Vinka Brešana, redatelja koji je u Kerempuhu ostvario više izvanredno uspjelih predstava (a kojem je u prilagodbi teksta ovdašnjoj sredini pomagala i jedna od naših najboljih dramaturginja Željka Udovičić Pleština) Pukovnik ptica nije posebno oduševio. Na prvi mah čini se da je tekst Bojčeva precijenjen i da je možda bio osvježenje i novost u vremenu u kojem je nastao uz dodatnu aktualnost asocijacija na jedine ratove u Europi tog vremena, no da danas, posebno u zemljama koje su poput naše ušle u Europsku uniju, djeluje anakrono i ne posebno zanimljivo. Međutim, ako se prisjetimo Zadušnice, jasno je da Bojčeva niti tamo a niti u Pukovniku ptici nije zanimalo stvaranje prepoznatljive suvremene situacije iz koje bi se onda moglo očitavati kompleksnija i dublja značenja i razaznati neke pretpostavljene elemente njegovog svjetonazora (poput tumačenja njegovog teksta kao slike Balkana kao ludnice od koje je Europa digla ruke).
  
  Bojčev nasuprot tome koristi neke elemente fantastike i pomaka od preslikavanja stvarnosti da bi obogatio svoje osobno crnohumorno poimanje komediografske tradicije - od preuzimanja nekih tema čak iz antike do oslanjanja na ona razdoblja u povijesti komedije u kojima je pojednostavljena fabula služila za postizanje vrhunske zabave komičnim ekshibicijama likova svedenih na upečatljive tipove određene jednom dominantnom karakternom crtom. Takvi tipski likovi bili bi primjereniji u stvaranju brzog ritma i urnebesnih grotesknih komičnih situacija koji bi mračnim humorom u ovom komadu posredno, ali i efektno mogli ukazivati na teško premostive razlike između zapadne Europe i balkanskih zemalja.
  
  
  
  Zagrebačka izvedba je međutim krenula drugim smjerom, a paradoksalno je da je možda najistaknutija njena pojedinačna vrijednost vjerojatno naštetila dojmu cjeline. Naime, sjajni tumači neobičnih uloga uspjeli su svojim interpretatorskim umijećem i glumačkom osobnošću od tipskih likova stvoriti potpuna, kompleksna ljudska bića, ali to je predstavu odvelo u smjeru drame osvježavane mnogim komičnim detaljima, ipak nedovoljnima za stvaranje iznimne, vrlo zabavne crne komedije kakvu je tekst trebao inicirati, pa je tako Pukovnik ptica ostao dobro napravljena, ali ne i uzbudljiva predstava.
  
  Produkcija: Satiričko kazalište Kerempuh
  Premijera: 02. veljače 2020.
  
  

  Prevoditelj: Borislav Pavlovski
  Redatelj: Vinko Brešan
  Dramaturginja: Željka Udovičić Pleština
  Scenograf: Dragutin Broz
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Autor glazbe: Mate Matišić
  Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Mondecar
  Montažer video projekcija: Damir Ključarić
  Inspicijentica: Ena Subotić
  
  Glume:
  Borko Perić: Doktor
  Nikša Butijer: Hačo
  Vedran Mlikota: Matej
  Marko Makovičić: Kiro
  Vilim Matula: Daud
  Branka Trlin: Pepa  
  Dražen Čuček: Fetisov
  Mate Matišić: Jordan

  @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 18. veljače 2020.

Piše: