Intimna drama otvorene forme
KunstTeatar, TeatruMa i T25: Ivor Martinić, Bilo bi šteta da biljke krepaju, red. Ivor Martinić
-
Bilo bi šteta da biljke krepaju nova je predstava mladog, no perspektivnog redatelja, dramatičara i dramaturga Ivora Martinića s bogatim kazališnim iskustvom te je nastala u koprodukciji Teatruma, T25 i KunstTeatra uz podršku Ministarstva kulture. Premijerna izvedba odigrana je 10. studenog 2019. godine u trešnjevačkom KunstTeatru, a ova je komorna drama nastala kao studija raspada dugogodišnje veze, ali i studija odnosa autora i teksta te autora i glumca otad polučila značajan uspjeh među zagrebačkom publikom.Radnja je predstave Bilo bi šteta da biljke krepaju relativno jednostavna. Par prekida svoju dugogodišnju vezu pri čemu Ona (Maja Posavec) ostavlja Njega (Pavle Vrkljan), no pravi problem nastaje kada se On ne može sjetiti najvažnijeg trenutka veze, barem za Nju. Nakon toga započinje serija odlazaka i dolazaka, ponovnih susreta bivšeg para prilikom čega se njihove uloge izmjenjuju, priče isprepliću, a otvorena rana propalog odnosa pokušava sanirati sjećanjima i – komunikacijom. Naime, namjera Ivora Martinića bila je ispitati ljudsku potrebu za komunikacijom, a neprestanim vraćanjem jedno drugome i potrebom za razgovorom, raspravom i objašnjenjima odnos dvoje likova ponovno se oživljava i proživljava te se u suradnji s autorom propitkuje i njihova zajednička povijest i egzistencija.
On i Ona nisu definirani imenom, prostorom ni vremenom – Martinićeva je predstava svevremena i sveprisutna, neukalupljena i prilagodljiva, stoga se u njoj može pronaći svatko tko je proživio slično iskustvo. No, s druge strane, On i Ona ipak su arhetipizirani. Naime, ona je ta koja se neprestano vraća iako je potaknula prekid, ona postavlja dodatna pitanja i traži pojašnjenja. Dolazi na scenu i napušta je, pritom evocirajući nemir i potencijalnu nesigurnost u vlastitu odluku. Ona je osjećajnija, otvorenija, spremnija na razgovor i gotovo tipično „ženski“ želi razgovorom i komunikacijom izgraditi most koji bi povezao njihovu zajedničku prošlost i samostalnu sadašnjost. S druge strane, On je staloženiji, pasivniji i smireniji, iako su na njegovu licu i držanju jasno vidljive linije boli kojim ga je obojala Ona. Slabije se izražava, zatvoreniji je i većinom pasivno prihvaća sve što Ona govori. Prevrat u drami događa se pred sami kraj kada On u potpunosti replicira Njezinu priču i Njezino sjećanje, što upućuje na krhkost njihovih uloga i sjećanja, ali naposljetku i na sličnost njihovih iskustava i emocija.Topla priča Ivora Martinića otvorene je kazališne forme što u kontekstu ove drame znači da na sceni ravnopravno sudjeluju glumci, ali i redatelj koji razbija četvrti zid po završetku svakoga dijela predstave i obraća se publici dodatno im pojašnjavajući kontekst i okolnosti sljedeće scene. U ovoj predstavi glumci su ujedno i koautori drame te pomažu redatelju stvoriti jedinstveno djelo iz izvedbe u izvedbu, a nerijetko i interveniraju u tekst na sceni te u predstavu unose svoje izmjene. Ponešto drugačija forma dramske predstave svakako je uvijek dobrodošla, a ono čime se Bilo bi šteta da biljke krepaju dodatno ističe jest i činjenica da je svatko od glumaca u nju unio dio sebe i svoje osobne priče.
Možda je najzanimljivija činjenica da se ulazak glumaca u likove odvija upravo pred očima gledatelja. Maja Posavec i Pavle Vrkljan naočigled publike prelaze iz uloge koautora u glumce, što ovu predstavu čini pomalo neobičnom, a formu dijelu publike neočekivanom, no to ne umanjuje njezinu vrijednost. Naprotiv, možda je njezina snaga upravo ta otvorena forma bez čvrstih zidova koji je grade i zapravo ograničavaju, što glumcima i redatelju omogućuje slobodniju komunikaciju s publikom, a potom i dublje proživljavanje same predstave. Činjenica jest da možda dio publike nije bio spreman na takvu formu drame, već su očekivali „klasičniju“ izvedbu, no upravo je to ono što Bilo bi šteta da biljke krepaju čini toliko živom, surovom i bliskom. Dijalozi likova svakodnevni su te nisu ispunjeni dramatičnim floskulama o vječnoj ljubavi i tragičnosti prekida. Naprotiv, njihovi su razgovori tihi, intimni, kratki i ispunjeni prazninom onoga što je nekada bilo i što više nikada neće biti te izraženi svakodnevnim govorom u kojem se svaki gledatelj može pronaći. Njihovim dijalozima čini se da upravo svatko od nas može biti dijelom prekida, ne nužno ljubavne veze, već bilo kakvog odnosa.
Radnja drame odvija se u intimnom prostoru KunstTeatra, a scenski prostor okružuje publiku sa svih strana. Glumci se kreću među gledateljima i time potpuno ruše sve barijere između sebe i publike, što dodatno naglašava intimnost izvedbe ove drame. Uvjetno nazvana „scenografija“ sastoji se od klupa i prostora u kojem se odvija radnja, a koji je u potpunosti iskorišten u predstavi: od vrata, do stepenica pa čak i do gledališta. Oblikovatelj svjetla je Alen Marin, producenti su Romana Brajša i Petar Cvirn, dizajner je Pavao Kuharić, asistentice produkcije Hana Zrnčić Dim i Laura Pribanić, a fotografkinja je Karla Jurić.
Bilo bi šteta da biljke krepaju u svakom je slučaju kratka, ali iznimno uspješno realizirana studija prekida dugogodišnje veze, ali i odnosa autora s ostalim dijelovima njegova rada. U režiji Ivora Martinića te izvedbi Maje Posavec i Pavla Vrkljana, ova je drama postigla mnogo i rasprodala sve dosadašnje izvedbe. Svima dobro poznata tema, osjećajni, no ne i patetični razgovori te pomno dozirana romantika učinili su ovu predstavu jednom od onih koja će u gledateljima probuditi zatomljene osjećaje, možda ih i rasplakati no svakako ih potaknuti na komunikaciju, što je i bila primarna zadaća ove predstave.
Produkcija: KunstTeatar, TeatruMa, T25
Premijera: 10. studenog 2019.
Dramski tekst: Ivor Martinić
Redatelj: Ivor Martinić
Oblikovatelj svjetla: Alen Marin
Producenti: Romana Brajša i Petar Cvirn
Dizajner: Pavao Kuharić
Asistentice produkcije: Hana Zrnčić Dim i Laura Pribanić
Fotografkinja: Karla JurićGlume: Maja Posavec i Pavle Vrkljan
© Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 6. ožujka 2020.
Piše:

Schmidichen