Dinamično, energično i zabavno

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Ray & Michael Cooney, Brat bratu, red. Lea Anastazija Fleger



  • Ray Cooney, gotovo nevjerojatno komercijalno uspješan komediograf, osobito u anglofonom svijetu, svojim tekstovima komičnih i farsičnih intonacija žanrovski odlično odgovara zagrebačkoj Komediji. Prvi put je u njoj neki njegov naslov zaigrao još 1990., a od tada su postavljena još dva te im se kao četvrti pridružuje Brat bratu (izvorni naslov Tom, Dick and Harry), kojeg je potpisao sa sinom Michaelom. Prijevod Dražena Bratulića, Komedijina glumca, koji je već napravio nekoliko uspješnih prijevoda za kazalište, osobito mjuzikla u Komediji, režirala je Lea Anastazija Fleger, a dramaturginja je Nikolina Rafaj.

    Brat bratu postavljen je u dom jednog od trojice braće čija su imena, kao i ostatak dramske radnje, lokalizirani (Tom, Dick i Harry postali su tako Pero, Drago i Ivica, a i ostala imena likova su promijenjena). Upravo su u tijeku pripreme za važan posjet; naime Pero i supruga mu Lada žele posvojiti dijete i tako postati roditelji, za što im treba povoljna procjena centra za socijalnu skrb, čija djelatnica upravo dolazi u posjet kako bi se uvjerila u prilike u kojima potencijalni posvojitelji žive. No, u nevjerojatnom nizu bizarnih obrata, za koje su uvelike zaslužni Pero i njegova braća, sve se izokreće, što dakako postaje poligon za gradnju komike i nevjerojatne obrate. Dakle, situacija oko koje se gradi komediografski zaplet sasvim je prepoznatljiva, pripada nimalo neobičnim, izvanrednim društvenim pojavama i aktivnostima, no komediografska ih obrada dovodi do granice apsurda. Brzom izmjenom sve bizarnijih obrata generira se niz situacija kaotične impostacije te gradi komički komentar društvene stvarnosti. Sve su to elementi definicije žanra farse, a Brat bratu ih slijedi dosljedno.



    Izvedba na Komedijinoj pozornici temelji se na brzom ritmu i energičnoj glumi. I to joj uspijeva, čime se predstava od kojih dva i pol sata (s jednom stankom, ipak) ne čini dosadnom niti joj tempo pada, što se često događa s komedijama dugog trajanja. Ipak, u predstavi se, kako odmiče, može osjetiti svojevrsni zamor motiva, perpetuiranje istih komičkih silnica, čime se s odmakom gubi oštrina farsičnog komentiranja društvene stvarnosti dovođenjem do apsurda. Umjesto toga, Brat bratu sve više djeluje kao niz minijatura, ansambl-točaka temeljenih na standardnoj komici situacije. Zahvaljujući, ponajprije, glumcima i tekstu koji obiluje oprobanim postupcima iz registra komičnog poigravanja bizarnošću svakodnevice, stereotipima društvenih neuralgija i dobro poznatim, tipskim obrascima ponašanja likova, predstava uspijeva ostati zabavna do zadnjeg trenutka. No, gubi oštrinu društvenog komentara - ne zato što bi kasniji prizori bili manje zabavni ili bi se izgubio ritam dosjetljivosti dohvaćanja novih granica bizarnog, nego zato što se do tada sve što se moglo iščitati kao komentar već više puta ponovilo i postalo jasno. Dojmu gubljenja oštrine komentara pridonosi i inzistiranje na jednostavnoj, šablonskoj karakterizaciji likova. Tako su sporedni likovi koji se kasnije pojavljuju potpuno šablonizirane karikature migranata ili mutnih mafijaša, dok tek nešto bolje prolazi pojavljivanje policajca.



    Očekivano, scenografkinja Irena Kraljić postavila je zbivanja u konvencionalno uređen, posve tipičan suvremeni građanski ambijent doma Pere i supruge mu Lade. Takvi su i kostimi glavnih likova (kostimografkinja Tea Bašić Erceg), srednjestrujaški, građansko-udobni svakodnevni komadi, dok oni sporednih likova prate njihovu stereotipnu karikaturalnost, pa tako migranti nose torbe i marame folklorno-orijentalne inspiracije, socijalna radnica je u smirenom i pomalo demodiranom ženskom kostimu, policajac u uniformi, a mafijaš u kožnom kaputu. Scenografija i kostimografija cjelini niti mnogo daju niti joj što oduzimaju, temeljeći se na očekivanoj vizualnoj ilustraciji događanja smještenih u građanski kontekst, uz parodiranja i pojednostavljivanja koja prate istovjetno, karikaturalno oblikovanje likova.



    Predstavi, s druge strane, mnogo pridonosi scenski pokret Matee Bilosnić. I to prvenstveno time što ne dopušta glumcima predah, nego ih stalno tjera da komične situacije oblikuju u pokretu, pa makar one bile i načelno statični razgovor trojice braće na kauču u središtu Perine dnevne sobe. Pristup je to koji ima i lošijih trenutaka koji djeluju kao nepotrebno pretjerivanje, čak i za okvire predstave nakrcane bizarnostima, no uvelike pomaže glumcima održati ritam, što predstavu čini tečnom i zabavnom do samog kraja unatoč ponavljanju istih motiva i gubljenju farsične oštrine.



    Trojicu braće igraju Ronald Žlabur (Pero), Igor Mešin (Drago) i Ivan Magud (Ivica). Žlabur je na sceni gotovo konstantno, izgovara gomilu teksta i njegov je lik u središtu zbivanja, stalno balansirajući između urednog i sređenog doma kakvim mora dočekati socijalnu radnicu ako želi dobiti pozitivnu procjenu za posvojenje i bizarnosti koje mu se ne prestaju događati. U tome se snašao vrlo dobro, tek ponekad s vidljivim znakovima premorenosti i pada s obzirom na ritam ostatka ansambla. Osobito je zabavna njegova dinamika s Mešinovim Dragom, koji je ujedno i najuspjelija kreacija od trojice braće, jer odlično ujedinjuje društveni komentar (Drago je, naime, tipični sitni muljator, švercer) i bizarnu komiku. Magudov Ivica ispao je nešto slabije od ostale dvojice, ponajviše zato što glumac nije opušten kao ostali na sceni, čime upada u pretjerivanja, što je možda dijelom i stvar scenskog iskustva. Lada, supruga Perina, u interpretaciji Jasne Palić Picukarić, zabavna je, dovitljiva i glumački uspjela uloga s jasnim osjećajem za komičarski takt, iako pomalo ograničena jakim stereotipom u koji je postavljena. Ostali su se likovi zadržali u karikaturi i doprinose komičnosti zbivanja, ali ne omogućuju svojim interpretima kreiranje snažnije pamtljivih uloga.



    U konačnici, Brat bratu zabavna je i vrlo gledljiva predstava dobrog ritma, koja gledateljima osigurava iskustvo „britanskog Fedeaua“, kako su prozvali Raya Cooneyja, komparirajući njegovu trajnu scensku popularnost i žanrovsku profiliranost sa slavim francuskim prethodnikom.

    Produkcija: Zagrebačko gradsko kazalište Komedija
    Premijera: 8. veljače 2020.

    Prijevod: Dražen Bratulić
    Režija: Lea Anastazija Fleger
    Dramaturgija: Nikolina Rafaj
    Scenografija: Irena Kraljić
    Kostimografija: Tea Bašić Erceg
    Scenski pokret: Matea Bilosnić
    Oblikovanje rasvjete: Vesna Kolarec
    Autor glazbe: Milorad Stranić

    Glume: Ronald Žlabur, Igor Mešin, Ivan Magud, Jasna Palić Picukarić, Dajana Čuljak, Davor Svedružić, Ivan Glovatzky, Vanja Ćirić, Dražen Bratulić

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 11. ožujka 2020.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša