Komedija tužnih priziva

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Vlaho Stulli, Kate Kapuralica, red. Ivica Kunčević

• 
  
  U ovosezonskom repertoarnom slijedu dubrovačke profesionalne kazališne kuće na red je došao onaj dio izbora koji uvodi u raspored komediju, ciljano uravnotežujući premijerni raster razno(raznih) planiranih naslova, redateljskih poetika, pa onda i autorskih mogućih iskoraka. Kate Kapuralica Vlaha Stullija u bogatoj kronologiji Kazališta Marina Držića ima posebno mjesto. Dubrovačka publika još pamti, moglo bi se reći, amblematsku izvedbu u režiji Tomislava Radića s antologijskim glumačkim prinosima Milke Podrug Kokotović, Miše Martinovića i Nika Kovača - predstavu koja je sezonama bila na repertoaru a potom bila prikazivana i na Dubrovačkim ljetnim igrama 1974. i 1975. na Bunićevoj poljani i na Mrtvom Zvonu. Nakon Radića u Dubrovniku s Katom Kapuralicom, ne tako uspješno, ogledao se i redatelj Petar Veček.
  
  Dubrovačka publika imala je prigode vidjeti i festivalsku premijeru na Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji Darija Harjačeka 2011., ali i izvedbe lokaliziranih verzija Stullijeve komedije u drugim sredinama (Katina Gvardijanka, Stoše od Foše). Spomenimo u ovom prigodnom pregledu i dugo igranu i nagrađivanu izvedbu Kate Kapuralice u NP Sombor 1995. u režiji Jagoša Markovića. Ovo po svemu posebno djelo hrvatske dramske baštine Stulli je napisao 1800. godine i ostalo bi zaboravljeno da ga na scenu 1966. nije postavio Marko Fotez u splitskom HNK, objavivši ga ranije 1964. u časopisu Mogućnosti. Ivica Kunčević po drugi put svoj redateljski interes veže uz Katu Kapuralicu, režiravši je u Zadru 1985. u koprodukciji Narodnog kazališta Zadar i HNK Zagreb i, eto, ove veljače u Dubrovniku.

  
  
  Vlaho Stulli (1768-1843) bio je činovnik u Zdravstvenom gradskom nadzorništvu u Dubrovniku, pisao je na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku, pa tako 1800. piše komediju u tri čina Kate Sukurica, ili, kakav glasi njezin originalni naslov - Comedia Cate Sucurizza meghiu Vratima od Pescarie Uccignena u Dubrovniku od V. S. a koja je u 20. stoljeću, po Mihovilu Kombolu, dobila novi naslov – Kate Kapuralica. Napisana u doba opće razgradnje svih sastavnica političkog, javnog i socijalnog tkiva Dubrovnika neposredno prije sloma Republika, Stullijeva tragična i bolna drama komičnih prizora, precizno dijagnosticira tamne i turobne slike siromaštva, izgubljenosti i egzistencijalne ostavljenosti i tuge. Stullijev komad stvaran je naturalistički isječak života dubrovačke sirotinje. Slijed obiteljskih prizora u dva dana, kada se otvara mogućnost udaje starije kćeri, a time i smanjenje broja članova i gladnih usta i privremeni i kratkotrajni zaborav na egzistencijalni usud koji živi i na koji je osuđena. Oko tog motiva spletena je cijela fabula teksta - ona obična i stvarna.
  
  
  
  U tako koncentriranom dramskom zapisu važnu ulogu ima jezik - izravan, tečan, sočan, pun grubosti i psovki koji širinom i dubinom svojih značenjskih i identifikacijskih kodova oslikava karaktere, precizno dijagnosticira podneblje i dubrovačku mikrolokaciju „među vratima od Peskarije“, tamo  gdje, u „trbuhu grada“ životari Luka Kapural sa suprugom Katom i troje djece. U trošnoj skučenoj nastambi gdje im se životi troše u stalnim međusobnim vrijeđanjima, borbi za komad kruha i, prije i poslije svega, za gutljaj alkohola i kakav-takav kratki nezaborav. Udajom najstarije kćeri kao da se događa „neko obiteljsko čudo“, svi se ujedinjuju u „zajedničkom poslu“. Njihove psovke i vulgarni obračuni gube oštrinu, skupljaju se krhotine zatomljenih roditeljskih zagovora u prividnu harmoničnu sliku koja, usprkos životnim nedaćama i siromaštvu, zrcali njihov očaj. Ali i ljubav koja, usprkos svemu i svima, u dubinama njihovih duša tinja i drži ih zajedno osuđene jedne na druge. Po svemu inspirativan i provokativan okvir za kazališnu avanturu koja računa na posljedice i koja obvezuje.
  
  Redatelj i dramaturg predstave Ivica Kunčević unekoliko odustaje od hrabrijih i mogućih drugačijih, pa onda i suvremenijih čitanja Stullijeve gorke komedije tužnih priziva, uredno nižući tragične i komične prizore iz tmurne bračne svakodnevnice na rubu egzistencije. Teza na kojoj gradi svoj dramaturški i redateljski komentar da se Kate Kapuralica događa u odrazu naličja Dubrovnika koji pokušava nuditi svoju uljepšaniju sliku, potkrijepljena je povremenim kratkim scenskim upadima iz publike, u nekim ovovremenijim kostimima, „skladne“ gospođe i gospara u mogućem vremeplovskom điru u koji je Kapuralica, sa svojom „sirotinjskom prateži sudbine“,  upisana. Kao nešto što ne priliči i ne odgovara istini. Na tom tragu je i sam završetak predstave, kada se sirotinjski stan Kapuralov rastvara, otvarajući slobodan put za odlazak mladenaca koji ne uspijevaju pobjeći jer ih dočekaju „zatvorena vrata od Peskarije“. Grad se skupio u svoju kamenu školjku u kojoj ostaju zatočeni. Tamo gdje su bili i gdje spadaju, čineći ga svojim životnim sudbinama i tužnim kronikama onakvim kakav jest. Njihov.

  
  
  Ostvarena je tako predstava koja uredno prati Stullijevo dramsko naturalističko tkivo tužnih i komičnih uredno posloženih slika, isto tako i odigranih u funkcionalnoj, likovno čisto složenoj scenografiji siromašne nastambe  Branka Sekulića „na dva poda“ i zornim i prepoznatljivim kostimima Danice Dedijer. Spomenimo još i oblikovatelja svjetla Zorana Mihanovića, skladateljicu Paolu Dražić Zekić, suradnicu za scenski pokret Zrinku Japunčić i ozbiljan, dobro obavljen posao jezičnog savjetnika Mara Martinovića. Gusta i sočnim dubrovačkim jezikom bogata Stullijeva komedija gorkih i bolnih suzvučja, uz isto tako koncipiran i koncentriran redateljski izazov, provocira i traži i posebno raspoložene, na sve spremne glumce u svakom prizoru, pa i onda kada šute svoje muke ili se glasno proklinju.
  
  Svaki izbor u podjeli važan je i delikatan i kao takav nužno određuje predstavu. Njezin ton, kritičnost, komediografski zagovor, nužnu tragičnost i aktualnu vjerodostojnost. Izmiri Brautović kao Kati Kapuralici i Branimiru Vidiću kao Kapuralu kao da je nedostajalo nužne strasti, intenzivnije zaigranosti i dodatne energije u njihovim bračnim, pa onda i egzistencijalnih borbama i nesklonim socijalnim pa i svakim drugim okolnostima. Bilo je u njihovim scenama i dopadljivih i dirljivih glumačkih ostvarenja, posebice u Katinim reminiscencijama o gospodstvu i svom iskustvu sluškinje u jednoj vlasteoskoj kući. To su istovremeno i najkomičniji i najtužniji prizori predstave.
  
  
  
  Dosluhno redateljevoj viziji, svoje glumačke prinose bez posebnih uzleta i mogućih novih i drugačijih prepoznavanja dali su Bojan Beribaka kao retardirani sin Luka, Iva Gulin kao starija kći Mare, zavidnog promiskuitetnog iskustva, ali i Nika Lasić kao mlađa kćer Pavle koja se nametnula dopadljivom zaokruženom glumačkom minijaturom, uspijevajući u svoj lik ugraditi svu tragediju svojih mentalnih ograničenja, sirotinjskih radosti i suženih životnih izbora. I Tikvulin Edija Jerteca svojom pojavom glumački je izdvojeni trag ove predstave u kojoj su, bez većih iskoraka, puni predani i profesionalni prinos dali Hrvoje Sebastijan (Vukić) i Mirej Stanić (Kanđe), pa onda i gospođa i gospari (Cilindraš Prvi, Cilindaš Drugi) s djevojčicom (Kozicom) i Zdurom: Nina Hladilo, Nikola Sekulo, Boris Matić, Andreo Bezić i Paula Japunčić.
  
  Produkcija: Kazalište Marina Držića u Dubrovniku
  Premijera: 21. veljače 2020.
  
  Režija i dramaturgija: Ivica Kunčević
  Scenografija: Miljenko Sekulić
  Kostimografija: Danica Dedijer
  Oblikovanje svjetla: Zoran Mihanović
  Glazba: Paola Dražić Zekić
  Scenski pokret: Zrinka Japunčić
  Jezični savjetnik: Mario Martinović
  Grafičko oblikovanje: Maji Studio
  
  Glume: Izmira Brautović, Branimir Vidić, Bojan Beribaka, Ivana Gulin, Nika Lasić, Hrvoje Sebastijan, Edi Jertec, Mirej Stanić

  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 17. ožujka 2020.

Piše: