Izvrsno kazališno ostvarenje

Hrvatsko narodno kazalište u Zadru i Drama Plus: N. V. Gogolj, Kabanica, red. Vinko Radovčić

• 
  
  Predstava Kabanica u režiji Vinka Radovčića nastala je kao koprodukcija Hrvatskog narodnog kazališta u Zadru i Udruge za kulturu i umjetnost Drame Plus u sklopu projekta Lektira na sceni, namijenjenog promicanju kanonskih književnih djela u školama. U veljači je ponovno izvedena u zagrebačkom Centru za kulturu Trešnjevka, a to je praizvedba Gogoljeve Kabanice ne samo u Hrvatskoj nego i u regiji. Premijerno je izvedena na 25. Zadarskom kazališnom ljetu u Kazalištu lutaka Zadar 31. srpnja 2019. godine, a dobar glas i njezina popularnost otad se ne prestaju širiti, o čemu svjedoči i prošlogodišnja nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji najbolje dramske predstave u cjelini.

  „Svi smo mi izašli iz Gogoljeve Kabanice“ poznati je citat Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, kojim se već u 19. stoljeću osvrnuo na važnost ranog ruskog realizma u formiranju kasnijih realističkih praksi u toj zemlji, ali i u cijelome svijetu. U skladu s time, i redateljske bi prakse Vinka Radovčića mogle postati inspiracija i ishodište nadolazećim redateljima. Stoga, ako je Kabanica bila inovativna i atipična za svoje doba, onda joj je  Radovčićeva Kabanica odala prikladno dužno poštovanje. Praizvedba ove drame u Hrvatskoj režijska je majstorija, a Radovčić je pomoću svoje glumačke ekipe (Lovro Ivanković, Luka Barešić, Deni Sanković, Matino Antunović, Toma Medvešek, Domagoj Nižić) stvorio izvanrednu predstavu koja može biti idealan didaktički materijal za srednjoškolsku publiku. Od orkestracije glumačkom ekipom do monokromatske scenografije i manipulacije glazbom te igara svjetla i scene, Radovčićeva je Kabanica u cjelini djelo koje se svakako mora pogledati u 2020. godini, a uz to može poslužiti i kao lekcija iz režije, posebno režije predstava za mlade.

  
  
  Malo govorenog teksta, no mnogo izrečenoga – tako bi se u najkraćim crtama mogla opisati ova verzija Kabanice. Baš poput svog predloška, i kazališna se adaptacija temelji više na stvaranju atmosfere potlačenosti nego na samom (dramskom) tekstu te je stoga redatelj dodatno naglasio neke druge glumačke pothvate. Za klasik poput Kabanice nije potrebno mnogo intervencije, no Radovčić ga je, uz pomoć dramaturginje Sunčice Sodar, pretvorio u čudesno scensko djelo i svoje glumce savršeno usmjerio kako bi zajedničkim snagama proizveli scenski, izvedbeno i vizualno impresivnu predstavu. Svih šestero mladih glumaca iz Rijeke, Zagreba i Sarajeva postiglo je sinergiju na sceni i, uz veoma malo izrečenog teksta, izrazilo sve što je bilo potrebno. U Radovčićevoj je Kabanici fokus na odnosu crnog i bijelog, svjetla i tame, dobrog i lošeg. Scena (Naonar) je prekrivena bijelim listovima papira koji su od samoga početka aluzija na zanimanje Akakija Akakijeviča i njegovo sizifovsko prepisivanje spisa. Lica Akakijevičevih kolega naglašena su bijelom bojom te oštrim i tamnim konturama koje se ističu u odnosu na njihova crno-bijela odijela, a takva monokromatska igra postigla je izvanredan vizualni efekt.
  
  
  
  Radnja i poruka drame izrečene su pokretom (Matea Bilosnić) kojim su se neki od glumaca istaknuli više od drugih, te je to ujedno i jedino po čemu ih se jasno razaznaje. Od tragičnosti do (ipak gorke) komike, Ivanković, Barešić, Sanković, Antunović, Medvešek i Nižić gestama su uspjeli dočarati atmosferu, radnju, ali i sudbinu svakodnevnog čovjeka te su na sceni izgradili Gogoljev klasik i dali mu obrise tjelesnosti. No osim pokreta, glumcima se trebaju priznati i ostali talenti na temelju kojih je predstava dobila i komične, gotovo satirične obrise. Imitirajući birokraciju, odnosno tipičnu hrvatsku šalterušu, glumci su kritizirali besmisao birokratskih zavrzlama koje samo potiču nadmoć polu-inteligenta utjelovljenih u visokoj ličnosti. Svih se šestero glumaca na sceni ponaša poput Akakijevičevih utvara, demona koji ga prate u stopu, ne puštajući ga niti na samome kraju njegova života. Sablasna bijela lica te pomno koreografirani pokreti pridonijeli su jezivoj atmosferi, čija je namjena izazvati nelagodu u gledateljima promatranjem ugnjetavanja maloga čovjeka.

  Iako kontekstualno specifična, Kabanica je ipak svevremeno djelo koje se svojom poukom može primijeniti na svako društvo u svakome dobu. Bez nepotrebnog osuvremenjivanja radnje, no ipak zadržavši aktualnost, Radovčić je u sklopu projekta Lektire na sceni stvorio dinamično djelo jasne poruke, na koje ni srednjoškolci ne mogu ostati ravnodušni. Iako su radnja i poruka Kabanice većini dobro poznate, predstava ne izaziva dosadu; naprotiv – Radovčić je svojim idejama uspio zadržati napetost i interes publike do samoga kraja. Naime, gledatelji su izloženi različitim podražajima te glumci sviraju, pjevaju, ali i plešu te aktivno upotrebljavaju rekvizite. Nevjerojatan izbor glazbe za koji je zaslužan sâm redatelj izvrsno naglašava i prati radnju, a pritom je posebno potrebno izdvojiti scenu zabave, koja je doduše osuvremenjena i stavljena u suvremeni kontekst. Elektronička glazba, stroboskopsko svjetlo i fragmentirani pogled na tijela glumaca u pokretu, a naposljetku i otimanje kabanice kao lajtmotiva, evociraju još snažniji osjećaj otuđenja te socijalne nejednakosti i nepravde na kojima počiva predstava.

  
  
  Kabanica Vinka Radovčića izvrsno je režirana predstava koja se dinamikom, efektnim vizualizacijama i konciznim scenskim pokretom ističe u velikom broju književnih adaptacija. Od besprijekorne i inovativne režije preko uigrane glumačke postave koja diše kao jedno do sinergije autorskog tima, koja je stvorila predstavu nevjerojatno snažne atmosfere, Kabanica je zasluženo nominirana za nagradu Hrvatskog glumišta. Kada je riječ o ovakvoj predstavi, zaista je teško izdvojiti najjaču kariku, no ona je posebno vrijedna u kontekstu obraćanja mlađoj, učeničkoj populaciji koja bi, zahvaljujući ovoj predstavi i sličnima, mogla promijeniti njihov pogled na kazalište kao „dosadno, monotono i arhaično“ te svoje kazališno iskustvo transformirati u prostor za kritičko promišljanje te promicanje dijaloga i tolerancije.

  Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Zadru i Drama Plus
  Premijera: 31. srpnja 2019.

  Redatelj: Vinko Radovčić
  Dramaturginja: Sunčica Sodar
  Scenograf: Josip Kresović Naonar
  Kostimografkinja: Anita Goreta
  Oblikovatelj svjetla: Frane Papić
  Oblikovatelj tona: Mate Petričević
  Scenski pokret: Matea Bilosnić
  Izbor glazbe: Vinko Radovčić

  Igraju: Lovro Ivanković, Toma Medvešek, Deni Sanković, Matino Antunović, Domagoj Nižić, Luka Barešić
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 18. ožujka 2020.

Piše: