Psećim lavežom protiv omamljujuće iluzije

Montažstroj, Zagreb: Jasna Žmak, Borut Šeparović, Paul Auster, Timbuktu, red. Borut Šeparović

  • Montažstroj, Zagreb: Jasna Žmak, Borut Šeparović, Paul Auster, Timbuktu, red. Borut Šeparović, foto: Damir ŽižićRazbijanje slatkaste i umirujuće kazališne iluzije, tog neophodnog uvjeta velegradske kazališne ponude, rijetko je kada izvedeno tako uvjerljivo i iskreno kao u novoj predstavi redatelja Boruta Šeparovića, izvedenoj na Sceni Travno Zagrebačkog kazališta lutaka u Novom Zagrebu. Šeparović i dramaturginja Jasna Žmak na scenu su pretočili izrazito prozno i meditativno štivo Paula Austera naslovljeno Timbuktu, u kojem se u jednostavnoj priči o psu koji ostaje bez voljenog vlasnika prelama niz egzistencijalnih dvojbi tako čestih u društvu u kojem živimo. Timbuktu nije roman o životu psa, životinja je tu samo da, poput u najboljoj basni, izmještanjem očišta omogući recipijentu svjež pogled na stare dvojbe.

    Montažstroj, Zagreb: Jasna Žmak, Borut Šeparović, Paul Auster, Timbuktu, red. Borut Šeparović, foto: Damir ŽižićPas Mr. Bones, kroatiziran kao Kosta, živi skromnim ali sretnim životom s bolesnim beskućnikom Williejem koji ga tretira kao sebi ravnog. Willie je na pola puta između klošara i proroka, i istinski voli najboljeg prijatelja i suputnika u besciljnim lutanjima Amerikom. Središnji problem romana/predstave izranja iz posljedica Willijeve neizbježne smrti; Kosta je prisiljen na pokušaj suživota s novim vlasnicima, koji ga po svojoj volji uređuju, kastriraju, mijenjaju mu ime i usraćuju mu svaki vid slobode – u zamjenu za pun želudac. To pitanje odnosa između društvenog konformizma i slobodnog odlučivanja dodatno je zaoštreno lesijevskim, psećim subjektom, čija nevina pojava problematizaciji osobnih sloboda daje dodatnu dimenziju.

    Montažstroj, Zagreb: Jasna Žmak, Borut Šeparović, Paul Auster, Timbuktu, red. Borut Šeparović, foto: Damir ŽižićU traženju modusa prijenosa proznog materijala na kazališnu scenu Šeparović se odlučuje na zanimljiv izvedbeni izraz. Većinu vremena na pozornici vidimo tek prekrasnog border kolija Capa, koji iznimno poslušno izvršava jednostavne naredbe trenera iz prvog reda partera. Njegov koncentrirani pogled u publiku vidi i glumac Sven Medvešek, koji iz zadnjih redova gledališta sinkronizira pseća razmišljanja i na taj način gradi (mono)dramsku strukturu u kojoj je istrenirani Cap sa svojim toplim očima očuđujući životni vizualni subjekt, upotpunjen glumljenom auditivnom potporom. Minimalne pseće kretnje u simbiozi s glumčevim solilokvijem rezultiraju dramskim izrazom koji je u svakom trenutku svojom strukturom potpuno artificijelan, ali i duboko životan.

    Šeparovićeva igra na emocije i tanku granicu između iluzije i zbilje dodatno se zaoštrava kulminacijom u kojoj iza željeznog zastora vidimo dvanestak pasa mješanaca, stvarnih subjekata priče o kojoj se rasni protagonist Cap ipak ne mora brinuti. Krug se zatvara pojavljivanjem stvarnih beskućnika na stepenicama gledališta, koji svojom licima bez trunke glume daju konačni udarac već omamljenoj kazališnoj iluziji, stvarajući cjelinu koja svoju uvjerljivost gradi upravo na konstantnom pretakanju iz Medvešekove glumačke zaigranosti u surovu stvarnost psećeg dreka koji poput neke otkačene scenografske intervencije smrdi s pozornice.

    Montažstroj, Zagreb: Jasna Žmak, Borut Šeparović, Paul Auster, Timbuktu, red. Borut Šeparović, foto: Damir ŽižićNajveći problem Timbuktua Šeparovićevo je potpuno neuvjerljivo ustrajavanju na prokazivanju Amerike kao glavnog krivca za sve probleme. Amerika nam je kriva što smo jadni i nikakvi, da nema Amerike svima bi nam bilo lakše, pa tako onda Cap mora, u najboljoj tradiciji socrealke, zubima baciti američku zastavu na tlo, da slučajno nekome u publici ne pobjegne poanta. Suptilnost fine igre oko neuhvatljivog fluida između zbilje i umjetničke iluzije bespotrebno je unižena gotovo pubertetskim traženjem krivca i doslovnim scenskim crtanjem političke poruke kojoj se anatagonista moglo naći i u vlastitom dvorištu. Ako se baš moralo posezati za zastavama, bilo je i nama bližih i točnijih kombinacija crvene, bijele i plave boje.

    Najveći teret u izvedbenom smislu na svojim leđima ponio je Sven Medvešek, koji isprva ukočeno i hladno govori Kostinu priču, no kako predstava odmiče i Medvešekova intonacija postaje sve uvjerljivija i životnija. Glumački vrhunac predstave svakako je neodoljiva suigra Medvešeka i Vilija Matule, koji se pojavljuje u cameo ulozi svog imenjaka, umrlog Kostinog vlasnika. Medvešek je u tim trenucima na prosceniju, pa svom glumačkom arsenalu može dodati i iznimno pogođeni facijalni izraz pseće koncentracije i ljubavi, dok mu deus ex Matula u prisnoj sceni objašnjava kako za odlazak u Timbuktu nikad nije kasno.

    Montažstroj, Zagreb: Jasna Žmak, Borut Šeparović, Paul Auster, Timbuktu, red. Borut Šeparović, foto: Damir ŽižićŠeparovićev Timbuktu pravo je osvježenje zagrebačke kazališne ponude usprkos prejako osjenčanim i neprecizno upućenim političkim žalcima, i kao takav ima svoje važno mjesto u korpusu suvremenih kazališnih propitivanja granica iluzije i zbilje. Timbuktu je, nažalost, i preprljava predstava za hrvatske pojmove, u doslovnom i metaforičkom značenju. Iznimno precizni svršetak predstave u kojem nekoliko čistača vrlo predano pere scenu mokrim krpama i osvježivačima zraka pokušava neutralizirati pseći smrad nagovještava sudbinu predstave i njezinih protagonista. Scena je ponovno spremna za pravo kazalište, a protagonisti krivog odlaze u neizvjesnu budućnost o kojoj je u kazalištu najpristojnije šutjeti.

    © Matko Botić, KULISA.eu, 18. listopada 2008.

Piše:

Matko
Botić