Stilizirana scenska šala

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: A. P. Čehov, Prosidba, red. Helena Petković

• 
  
  Zbog pandemijskih okolnosti rastrzani premijerni pa i repertoarni raspored Kazališta Marina Držića novim naslovom nastoji zadržati planirani ritam i slijed premijernih izvedbi, prilagođavajući se novim okolnostima i izvedbenim nužnostima. Prosidba Antona Pavloviča Čehova trebala je ove sezone biti premijerno odigrana na komornoj sceni dubrovačke profesionalne kazališne kuće u Teatru Bursa. To je, za pretpostaviti, bio i temeljni razlog izbora ove popularne i često igrane jednočinke koja, najčešće, podrazumijeva i skromnije produkcijske uvijete ali i traži vrsnu glumačku podjelu, zaigran redateljski prinos i moguće intrigantnija dramaturška prepoznavanja pa i aktualizacije, a sve kako bi se razlikovala od brojnih sličnih uprizorenja i dobila dovoljno potentan alibi za novi repertoarni izazov i pustolovinu. Svoj potpuniji teatarski razlog i opravdanje. U ovom dubrovačkom prosidbenom kazališnom slučaju, čini se, nisu se - usprkos najavama, dogodila takva eventualna i moguća očekivanja i predviđanja.

  
  
  Čehovljeva „šala u jednom činu“, premijerno odigrana u Petrogradu 1889., vješto sukobljava, usudno i interesno povezuje tri lika: zemljoposjednika Stepana Stepanovića Čubukova i njegovu, na sve pa i na udaju uz pravu cijenu, spremnu kćer Nataliju Stepanovu te upornog prosca, njihovog dugogodišnjeg bogatog susjeda, hipohondričnog Ivana Vasiljeviča Lomova. Sve je to, ne povjerujemo li Čehovu, i ne samo „šala“ i ne samo u „jednom činu“. Precizno usložena i suprotstavljena mala galerija likova, virtuozno prepoznatih u situacijama kada nikome nije svejedno i kada se, usprkos taštinama, manama, karakterima, interesima i životnim tragovima, sluti za sve očekivani ishod. Prosidba je samo povod i izgovor za još jednu malograđansku igru davno poljuljanih principa i licemjernih dodvoravanja.

  Redateljica Helena Petković s dramaturginjom Ivanovom Vuković slijedi sve temeljne sastavnice Čehovljeve komedije, odustaje od uobičajene i prevladavajuće prakse da se Prosidba igra zajedno s Medvjedom i slaže gotovo jednosatnu nepretencioznu scensku sliku inzistirajućom brzom izmjenom dijaloških sekvenci, jednako tako odustajući i od realistične igre, pa i nekih drugih mogućih zadatosti Čehovljeve komedije. Sve je u povišenim tonovima, stilizirano, pomalo apsurdno, namjerno afektirano i egzaltirano.
  Čubukov, kojeg na svoj način i pomalo zatajno igra Branimir Vidić, škrti je i na sve spreman starac koji po tko zna koji put sudjeluje, umoran od brojnih dotadašnjih neuspješnih, u još jednoj epizodi prosidbenih predstava. Njegova kćer Natalija, ovdje znatno starija od one iz Čehovljeve „šale“, s bogatim iskustvom odbijanja udvarača i prosaca, tvrdoglava je i maliciozna žena koja u interpretaciji Jasne Jukić dobiva i neke nove tamne tonove gotovo egzistencijalnih osuđenosti i straha od novog nedogovora, pa onda neuspjeha. U godinama u kojima se naziru i mogući usidjelički dani i ostavljenosti stare cure, ovo joj je možda i posljednja prilika. Zdeslav Čotić kao Lomov u ovakvoj podjeli dobar je i adekvatan izbor. Pa se, pomalo nakon tvrdoglavih nadigravanja karaktera i bahatih samodokazivanja, na kraju uspijeva izboriti za ženidbu, usprkos svojim hipohondričnim strahovima i psihičkim nestabilnostima. Složeni su tako prizori malograđanskih prijetvornosti koje svako vrijeme prepoznaje i koji Čehova, u takvoj igri i ne samo kazališnih datosti, čini aktualnim.

  
  
  Scenografija Irene Kraljić sastoji se od nužnog namještaja nedefiniranih stilova kojim potencira provincijsku prepuštenost i osuđenost, kao i kostimi Tee Bašić Erceg u sivim tonovima slične nakane uz znakovitu crninu u koju oblači buduću mladenku. Spomenimo i oblikovateljicu svjetla Vesnu Kolarec, oblikovateljicu scenskog pokreta Mateu Bilosnić i skladatelja Damira Šimunovića koji su svojim prinosima predano slijedili ovakav redateljičin rukopis.

  Ostvarena je tako predstava brzog ritma kojeg povremeno usporavaju ničim opravdani prazni prizori koji nepotrebno troše svoje scensko vrijeme, posebice u gotovo desetominutnom uvodu i igri Lomova i stolice, kojem je teško naći povezni smisao. Osim što dezinficijens u njegovim rukama ukazuje na koronavirusno vrijeme kada je predstava pripremana i igrana. Jednako kao i u razvučenom plesnom, recimo tako, intermezzu bez dovoljno jasnog dramaturškog pokrića, osim možda da se dobije na vremenu i eventualno poslože elementi scenografije na sceni. Odustajanje od realističkog načina igre s obiljem patosa i egzaltiranosti, zgodan je redateljski znak koji se nakon nekoliko prizora potroši i od kojeg glumci odustaju, posebice u scenama prijepora oko livadica i pasa, što su i ponajbolji trenuci izvedbe. Iako namjerno interpolirane, povremene frivolnosti i zornosti koje žele podcrtati ovakav odabrani redateljski rukopis,  iznenadni pjevački nastup dua Natalija-Lomov s estradnom, neki kažu uspješnicom Ima li nade za nas (Dražen Zečić), usput dobro otpjevanom, nepotrebna je i jeftina dosjetka koja se, usprkos svemu, opire dramskoj strukturi komedije, pa i kakvoj-takvoj scenskoj logici.

  
  
  Stjecajem pandemijskih okolnosti, predstava je - umjesto na komornoj sceni Teatra Bursa, odigrana premijerno na velikoj sceni kazališta, pa je i to možda bio razlog nekim njenim razuđenostima, rastrzanostima i prazninama. Bit će zanimljivo pratiti reakcije publike u novim najavljenim izvedbama ali i onim, što će biti dobro za predstavu, prvotno planiranim na maloj sceni u prisnijem komornom prostoru koji će zasigurno pomoći glumcima ali, možda, i redateljski koncept pa i dramaturške intervencije i dorade, opravdati i učiniti razvidnijima. Ovolipanjska izvedba Prosidbe Kazališta Marina Držića bila je, zabilježit će kazališne kronike, i prva premijera u zatvorenom prostoru nekog od hrvatskih repertoarnih i profesionalnih kazališta.
  
  Produkcija: Kazalište Marina Držića u Dubrovniku
  Premijera: 12. lipnja 2020.

  Redateljica: Helena Petković
  Dramaturgija: Ivana Vuković
  Scenografkinja: Irena Kraljić
  Kostimografkinja: Tea Bašić Erceg
  Oblikovateljica scenskog pokreta: Matea Bilosnić
  Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
  Skladatelj: Damir Šimunović
  
  Glume: Branimir Vidić, Jasna Jukić, Zdeslav Čotić

  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 24. lipnja 2020.

Piše: