ČUDESNO PUTOVANJE PREMA SVJETLU ŽIVOTA

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Haruki Murakami, Kafka na žalu, red. Ivica Buljan



  • Pretpremijera Kafke na žalu Harukija Murakamija bila je poseban događaj kao prva nova predstava nakon ponovnog otvaranja dvorane HNK-a (uz bitno smanjen broj gledatelja zbog epidemiološke prevencije). Ljubiteljima velikog pisca bila je to prva prilika da vide teatarsko uprizorenje nekog njegovog djela. Druge je pak oduševljavala činjenica da je i do naših pozornica stigao duh bogate dalekoistočne književne i kazališne tradicije. No, niti te prve asocijacije kao ni bilo što drugo kod Murakamija nije jednoznačno.

    Tekst adaptacije i originalne proze negdje se čak i fabularno znatno razlikuju, tako da se u ovoj kazališnoj adaptaciji američkog pisca Franka Galatija (jedinoj koju je sam autor odobrio) ne radi o ilustraciji poznatog romana, ali je duh Murakamijeve literature nedvojbeno prisutan. A on tek u manjem svojem dijelu odražava neke elemente japanske tradicije, jer je Murakami bio pod snažnijim europskim i američkim utjecajem - od klasične literature i glazbe do rock'n'rolla, pa sebe i vidi kao pripadnika generacije koja se formirala krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća u svjetskim a  ne nacionalnim gibanjima, kao što je to sažeo u jednom od nedavnih intervjua: „Kada sam bio tinejdžer u šezdesetima, bilo je to vrijeme idealizma. Vjerovali smo da će svijet postati bolji ako se budemo trudili. Ljudi danas ne vjeruju u to i držim da je to vrlo tužno. Ljudi kažu da su moje knjige čudnovate, ali iza te čudnosti morao bi biti bolji svijet. Mi samo moramo iskusiti tu čudnovatost prije nego što stignemo do boljeg svijeta. To je osnovna struktura mojih priča: morate proći kroz tamu, kroz podzemlje da bi ste stigli do svjetla.“ 



    To temeljno određenje Murakamijevog književnog svijeta vidljivo je i u Kafki na žalu i to ne samo u romanu nego i u tekstu Galatijeve adaptacije. Dva potpuno različita protagonista - petnaestogodišnjak Kafka i šezdesetogodišnji Nakata prolaze takav put kroz situacije koje pripadaju  i stvarnosti i fantastici, ali se ipak ne radi o magičnom realizmu, pa niti o vještoj kombinaciji stvarnih događaja koji vode fabulu s fantastikom koja pripada potpuno drugačijem izmišljenom svijetu koji bi predstavljao realnost duha i emocija protagonista. Naime, svaki put kada se gledatelju čini da je utvrdio neke okvire u kojima će pronaći smisao onoga što gleda, autor istinitost viđenog (čak i u okviru ovakve vrlo subjektivne priče) dovodi u pitanje. Tako se čini da Kafka (koji nije istoimeni pisac, ali unatoč mladosti dobro poznaje njegovo djelo) pati od Edipovog kompleksa, jer napušta oca kojeg mrzi i traži majku i sestru koje su otišle u njegovom ranom djetinjstvu.

    Matija Čigir u svojoj prvoj pojavi u HNK-u ostvario je vrlo dojmljivu ulogu mladića za kojeg se često kao najbitnije postavlja pitanje (bez decidiranog odgovora) je li stvarno našao svoju majku i sestru i vodio ljubav s njima. No, postupno ga počinje zanimati i pitanje smisla života i sklonost prema smrti, dok okvire Edipovog kompleksa nadilazi strastvena ljubav prema gospođici Saeki, koju Alma Prica izvanredno tumači virtuoznim prijelazima između dostojanstva svog položaja kojim prikriva depresivnu sklonost prema smrti i neobjašnjive strasti prema petnaestogodišnjaku za kojeg je izgleda uvjerena da nije njezin sin.

    Mnogo veći je pomak od očekivanog u sudbini Nakate (u veličanstvenoj interpretaciji Dragana Despota, koji liku intelektualno hendikepiranog daje ne samo dostojanstvo nego i uvjerljivu sposobnost da sagleda neke bitne stvari izvan uobičajenih ljudskih stajališta). To je čovjek koji je zbog tragičnog događaja u djetinjstvu izgubio ne samo dio svoje sjene nego i intelektualnih sposobnosti, ali je zato dobio sposobnost verbalnog sporazumijevanja s mačkama. Zbilo se to neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, za vrijeme školskog izleta prilikom preleta američkog vojnog zrakoplova koji je u jednom trenutku emitirao neobičnu svjetlost od koje su sva djeca pala u nesvijest, ali su se nakon nekog vremena potpuno oporavila.



    Neposredno nakon toga posljedice ispituje američki vojni istražitelj (Livio Badurina u istaknutoj epizodi administrativca kojeg zanimaju podaci, a ne sudbina djece), pa bi se scena mogla protumačiti kao ukazivanje na nehumanost američkog imperijalizma. Međutim, Nakatin hendikep zapravo nema nikakve veze sa zagonetnim svjetlom. On je vidio svoju učiteljicu Setsuoko Okamochi (u vrlo ekspresivnoj epizodi Nine Violić) kako masturbira u mislima na svog supruga, japanskog vojnika za kojeg još nije znala da je mrtav. Ona je to primijetila i izgubivši kontrolu zvjerski ga pretukla tako da je izgubio svijest, a kada se konačno vratio među žive, bio je potpuno promijenjen. Tako se, karakteristično za Murakamija, taj jedan od ključnih inicijalnih događaja koji pripada tami otkriva kao čudesan spoj rata, smrti i seksa, a tumačenje mu ovisi o promatračevoj poziciji.



    Takvi obrati od početnih naizgled lako protumačivih situacija tijekom cijelog komada poprimaju potpuno drugačija značenja, prelazeći od neke vrste stvarnosti u fantastiku, pokazujući kompliciranost ljudske egzistencije, motiva postupaka likova koji se lakoćom prebacuju iz jedne razine zbivanja u neku potpuno različitu koja otkriva nova značenja i moguća tumačenja. Takva je i efektna epizoda u kojoj dojmljiva Ksenija Marinković dostojanstveno kao iskusni mačak Otsuka uvjerljivo objašnjava Nakati kako je pogrešno njegovo uvjerenje o vlastitoj gluposti potkrijepljeno time što nije bio sposoban naučiti čitati, jer on ima sposobnost komunikacije s mačkama od kojih će moći naučiti možda i više od onoga što bi saznao čitanjem.

    A mačke imaju važnu ulogu u sudbini Kafkinog oca, cijenjenog konceptualnog umjetnika kojeg - virtuozno se poigravajući neobičnošću tog lika, tumači Krešimir Mikić. On je uzeo i ime i lik s reklame viskija Johnnie Walker, a njegov je projekt stvaranje nove energije iz odsječenih mačjih glava. To ga dovodi u sukob s Nakatom koji uz neku sitnu državnu pomoć preživljava pronalazeći izgubljene mačke. Umjetniku je dosadilo lovljenje i ubijanje mačaka, pa nudi Nakati da ga on ubije i tako oslobodi mačke.

    To za sudbinu Kafkinog oca i razvitak radnje postaje puno važnije od sinovljeve mržnje i Edipovog kompleksa, stavljajući i opet u prvi plan (novu) varijaciju na temu odnosa života i smrti uz asocijacije na pitanje opravdanosti zločina da bi se stvorilo umjetničko djelo ili u Nakatinom slučaju umorstva (makar i u suglasju sa žrtvom) da bi se spasili drugi životi. Sve to je imenom oca povezano i sa zapadnom komercijalnom propagandom, a o njenom važnom mjestu u tom svijetu u kojem se modernizirano japansko društvo lomi pod konzumerizmom svjedoči još jedno lice slične provenijencije – pukovnik Sanders (i imenom i likom) iz reklama za KFC (Kentucky Fried Chicken) u izvanredno sugestivnoj interpretaciji Gorana Grgića.

    No, ne samo spomenuti nego i svi ostali članovi vrlo brojnog ansambla ostvarili su iznimno visoke interpretativne domete, okrenute prvenstveno istraživanju dubina duha i osjećaja svojih lica. Takva koncentriranost na vlastiti unutrašnji svijet dodatna je vrijednost predstave, a vjerojatno je dobrim dijelom proizašla i iz početka rada na predstavi u vrijeme izolacije prvog naleta koronavirusa. Tada su se redatelj i glumci u nemogućnosti da rade na uobičajen način koncentrirali na online-razgovore o likovima. A kada se konačno pružila mogućnost zajedničkog rada na pozornici, Ivica Buljan našao je pravu mjeru invencije da te u sebe okrenute likove poveže u strašću i energijom nabijene začudne situacije Murakamijevog putovanja od tame prema svjetlu i životu. Pritom su osim glumaca znatan doprinos izvanrednim dometima Kafke na žalu dali i scenograf David Maljković, koji je postavio prilično jednostavan ali vrlo funkcionalan scenski okvir koji je oblikovanje svjetla (Sonda 4, Toni Soprano Meneglajte) pretvarao u najrazličitija, pa čak i fantastična mjesta.



    Vrhunski kostimi (ne samo vrlo originalnih mačaka) Ane Savić Gecan svojom su raznovrsnošću naglasili različitost lica na križanjima tradicije i suvremenosti, japanske posebnosti i zapadnjačke raznovrsnosti, a skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar efektnom glazbom (a posebno songovima koji su značenjski obogaćivali zbivanja) pokazao je u kojoj je mjeri glazba bitan element Murakamijevih fantastičnih književnih tvorevina, pa je preciznim ispreplitanjem svih tih vrijednosti HNK dobio još jednu veliku predstavu.

    @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 3. srpnja 2020.

Piše:

Tomislav
Kurelec