VIZUALNA ATRAKTIVNOST DEPRESIJE

Teatar &TD, Zagreb: Olja Lozica, Dobro je ništa, red. Olja Lozica



  • Olja Lozica je i kao dramatičarka i kao redateljica stekla niz priznanja, ponajviše za originalno i angažirano bavljenje suvremenim temama. Njen suradnik (kodramaturg i asistent režije) Luka Bosanac u svom najavnom tekstu dao je naslutiti da će tim putem na neuobičajen način nastaviti i Dobro je ništa, baveći se na sceni rijetko viđenim suvremenim fenomenom o kojem se i inače rijetko javno progovara – depresijom, od koje boluje nemali broj posebice mladih ljudi. Pristup bi trebao polaziti od formalne izmjene riječi pri susretima – pitanja „Kako si?“ i uobičajenog odgovora „Dobro“, koji zapravo ne znači ništa niti onom koji to izgovara a niti onome koji to čuje, ali odstupanje od te konvencije može izazvati razne, nerijetko i neugodne konfrontacije.

    Međutim, kao što se Lozica odlučila napraviti predstavu o depresiji bez spominjanja te riječi i bez ilustracije pojava kliničke depresije, tako je i čitava priča o besmislenoj konvenciji spomenute vrste pozdravljanja svedena na nekoliko replika o tome da je dobro ništa, a to će s tom vrstom komunikacije moći povezati tek onaj tko je pročitao najavu. Predstava, naime, započinje s troje mladih ljudi na kauču (glavnom elementu funkcionalne, a povremeno i vrlo efektne scenografije Stefana Katunara) u sugestivnoj atmosferi ostvarenoj svjetlom kojim dominira tamnoplava boja.

    Protagonisti osim povremenog konzumiranja rakije uglavnom razmjenjuju stereotipne rečenice, povremeno obogaćene psovkama, ali lišene bilo kakvog dubljeg smisla. One vjerojatno vjerno reproduciraju razgovore jednog dijela današnje mladeži, pa je prepoznavanje tog dijaloga povremeno izazivalo smijeh većeg dijela pretpremijerne, uglavnom mlade publike kojoj će i takav tekst i predstava u cjelini vjerojatno više značiti nego nekome izvan tog generacijskog kruga.

    Postupno, čini mi se ipak malo presporo, počinje se razaznavati da se ne radi o pukom preslikavanju određenog djelića zbilje, pa se iza praznjikavih razgovora postupno počinje razaznavati i prilično osebujna kazališna situacija. Nakon nekog vremena to uspijeva postati intrigantnim, posebice kada protagonist Marko (kojeg Deni Sanković vrlo uvjerljivo tumači kao čovjeka koji pati od nekog ne posve definiranog psihičkog nezadovoljstva) ne uspijeva voditi ljubav, što je vjerojatno prije manifestacija depresije nego njen uzrok. U tom trenutku gledatelj jasnije primjećuje da njegova partnerica Zdravka (Andrea Špindel dojmljivije tumači nerazumijevanje za svog dragog nego ljubav prema njemu) komunicira samo s Markom, ali ne i s drugim mladićem, ali ne zbog toga što ga namjerno ignorira kao nezanimljivog nego jednostavno zato što ga doista ne vidi.



    Tu publika počinje predmnijevati da taj drugi, kojeg Romano Nikolić impresivno tumači kao samosvjesnog mladića koji zna sve odgovore, zapravo i nije potpuno ljudsko biće nego protagonistov alter ego ili unutarnji glas koji se trudi (ali bez pravog uspjeha) naći rješenje za Markovo poniranje u depresiju. Definitivno određenje tog drugog bića kao alter ega dolazi ipak tek kada se on i Marko izmjenjuju, ponekad i u istoj rečenici, u razgovoru s prijateljem Ivanom, glazbenikom na putu uspjeha, kojeg kao komičnu figuru koja humorom olakšava turobnu situaciju tumači Aron Aleksej Ljevaković, koji je odgovoran i za glazbu (kako onu izabranu, tako i vlastitu autorsku) koja ima znatnog pozitivnog udjela u stvaranju upečatljive atmosfere predstave u kojoj se Olja Lozica vrlo inventivnom režijom uz suradnju vrijednih suradnika potvrdila kao vrsna redateljica s maštovitim vizualnim rješenjima, što ipak nije u potpunosti nadoknadilo oskudnost teksta koji je tek u završnici dosegao razinu prave, uzbudljive drame.  

    Produkcija: Teatar &TD
    Premijera: 29. lipnja 2020

    Redateljica: Olja Lozica
    Dramaturgija: Olja Lozica i Luka Bosanac
    Scenograf: Stefano Katunar
    Asistentica scenografa: Aleksandra Ana Buković
    Kostimografkinja: Barbara Bourek
    Autorska glazba i izbor glazbe: Aaron Aleksej Ljevaković
    Asistent režije: Luka Bosanac

    Glume: Deni Sanković, Romano Nikolić, Andrea Špindel i Aron Aleksej Ljevaković

    @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 10. srpnja 2020.

Piše:

Tomislav
Kurelec