Urnebesno komična zagrebizacija Feydeauovog klasika

35. Zagrebačko histrionsko ljeto - Glumačka družina Histrion: Georges Feydeau, Mačak u vreći, red. Damir Lončar

• 
  
  Iako je vodvilj dugo držan površnom masovnom zabavom, niz sjajnih predstava koje su prema tekstovima njegovog najistaknutijeg predstavnika Georgesa Feydeaua (1862–1921) stvorili vrlo različiti redatelji i glumački ansambli, doveli su do gotovo suprotnog, znatno opravdanijeg stava da se radi o velikom, danas bi se već moglo kazati klasičnom komediografu koji virtuozno vodi karikirane likove kroz nevjerojatne zaplete i intrige tako brzim ritmom i neobičnim intrigama da fascinira način kako je tek malo transformiranim svakodnevnim govorom uspio jasno profilirati i učiniti životnima lica koja uspijevaju jedva okrznuta izaći iz krajnje neobičnih zapleta koje nudi iznimno inventivna komedija zabluda i zamjena. Tako je brojnim iznimno duhovitim tekstovima stvorio kompleksnu sliku francuske buržoazije, a i malograđanštine Belle Époque, razdoblja prijelaza iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće.

  Za nas je ipak još značajnije da je Feydeau na stanovit način postao i zagrebački autor, jer je većina njegovih kod nas igranih, redom vrlo popularnih komada bila lokalizirana u zagrebačko društvo dvadesetih godina prošlog stoljeća i izvođena na zagrebačkom dijalektu. Velike zasluge za to nedvojbeno pripadaju istaknutom kazalištarcu, a i vrsnom prevoditelju Vladimiru Geriću koji je prije četrdesetak godina preveo Feydeauov tekst Monsieur Chasse koju je Teatar u gostima pod nazivom Gospon Lovac izveo više od dvjesto puta u virtuoznoj režiji Božidara Violića sa zvijezdama Ljubicom Jović, Vanjom Drachom i Reljom Bašićem u glavnim ulogama. Gerić je taj tekst (ovaj put pod nazivom Lovački rog i u režiji Dražena Ferenčine) odabrao i za predstavu kojom je 2010. u GD Histrion proslavio šezdesetu godišnjicu umjetničkog rada. Pritom se iskazao i kao vrstan scenograf, a i tekst je vrlo uspješno preradio iz prethodne krležijanske agramerštine u jednostavniji negdašnji zagrebački govor.
  
  Histrioni su više puta postavljali slične adaptacije Feydeaua, pokazujući kako njihova usmjerenost prema pučkom kazalištu koje nadilazi isključivu zabavu ima dodirnih točaka s bulevarskim kazalištem, najpopularnijom francuskom populističkom zabavom do Prvog svjetskog rata, kojoj je Feydeau predstavljao ne samo vrhunac nego i vrijednost koja je dosezala razinu vrhunskih komedija.   

  
  
  Takvu histrionsku tradiciju nastavio je i redetalj Damir Lončar s Mačkom u vreći u adaptaciji Petre Mrduljaš Doležal, koja se za razliku od originalnog teksta uz sve ostale zaplete i nesporazume temeljila i na razlikama mentaliteta naših različitih sredina. Zaplet nastaje kada  Julija, mlada kći tvorničara šećera koji se u nas zove Gustav Štaub, napiše operu Slatka tajna, a bogati tatica odluči da bi to trebalo izvesti u HNK-u, što će omogućiti tako da uz pomoć prijatelja iz mladosti koji živi u Splitu veže za sebe visokim honorarom vrhunskog tenora koji nastupa u tom gradu i da njegov angažman u zagrebačkom HNK-u uvjetuje izvedbom kćerkine opere. I kod Feydeaua se radi o tvorničaru šećera (u Parizu naravno) i želji da dovede sjajnog tenora iz Bordeauxa.
  
  I u francuskoj i u našoj verziji do zabune dolazi jer iz manjeg grada stiže krivi čovjek, ali niti tvorničar uvjeren u izvrsnost svoje ideje niti zbunjeni došljak ne postavljaju pitanje tko je on zapravo i zašto bi trebao pjevati. U nas je dodatak na to i različitost dijalekta i mentaliteta, pa Zagrepčani sve neobične postupke došljaka Roka objašnjavaju različitošću Dalmatinaca, dok on sredinu u kojoj se našao drži ludom ali vjeruje da su Zagrepčani takvi, a i pristaje na njemu neprimjerene postupke (kakvim se njemu čini i inzistiranje da nešto pjeva i da čuva svoj glas) jer je potpisao ugovor na veliki iznos.
  
  
  
  Redatelj Lončar (i sam vrlo dobar glumac i sjajan komičar) u stvaranju efektne predstave oslanja se prvenstveno na glumačku razigranost koja mora biti uklopljena u brzi ritam u kojem će svaka zabluda, zamjena i intriga izazvati smijeh i užitak gledatelja, a u drugom planu ukazivati na niz zanimljivih značenjskih slojeva - od načina kako korupcija može prodrijeti i do kazališta, pa sve do razlika u mentalitetima ili obrata u muško-ženskim odnosima koji će također biti ovisni o novcu, slavi i položaju u tradicionalističkom poimanju obitelji.
  
  Da je ansambl Mačka u vreći sposoban sve to izvesti na viskom nivou, a uz to i vidljivo uživati u zaigranosti takvog načina interpretacije, nedvojbeno pokazuju i tumače dva pokretača ove efektne komedije zabuna i zabluda. Franjo Kuhar kao Gustav Štaub vrlo uspjelo balansira između s očitim naporom postignute ozbiljnosti važnog poslovnog čovjeka, pretjerane samohvale i opuštanja uz kapljicu, dok Filip Juričić kao lažni tenor Roko oduševljava domišljatošću ne samo lica koje se nevjerojatnim obratima spašava iz neugodnih situacija, nego i glumačkom inventivnošću kojom te prizore čini i uvjerljivima i izrazito smiješnima.

  No, dodavanjem čitavog niza novih zabluda i intriga komici podjednako pridonose i ženski likovi s karikiranim odnosom prema muškarcima i relativiziranjem morala obitelji kao temelja društvene zajednice. Licemjernost fine dame kojoj su od (slično i danas) proklamiranih tradicionalnih načela znatno draže erotske avanture, Barbara Vicković je dojmljivo interpretirala poigravajući se karikaturalnim elementima lika Erne, ženskog dijela bračnog para  Nagyszombaty, najboljih prijatelja obitelji Štaub.
  
  
  
  Ana Herceg kao Marta, druga žena bogatog tvorničara, vrlo je uspjelo ostvarila potpuno suprotan lik naizgled povučene i ozbiljne mlade žene koja moguću pustolovinu s mladim i zgodnim Splićaninom kojeg svi doživljavaju kao slavnog pjevača predstavlja kao neozbiljnu zafrkanciju do koje joj nije stalo, što je ipak tek poza koja pokazuje da niti ona nije drugačija od svoje prijateljice. Još je neočekivaniji obrat vrhunski oblikovala Dajana Čuljak u ulozi Štaubove kćerke Julije, mlađahne autorice opere koja djeluje kao potpuno nezanimljiva štreberica, sposobna tek izmisliti a pritom i povjerovati da joj je Roko kazao kako je voli. Čuljak takvu djevojku precizno oblikuje govorom tijela, a na kraju se promeće u ljepoticu bez ikakvih intervencija šminke, samo skinuvši naočale, raspustivši kosu i promijenivši ne samo način govora nego i kretanja.

  Potpunosti urnebesno komičnog portretiranja zagrebačke građanske sredine od prije gotovo stotinu godina bitno su pridonijele i dvije efektne muške epizode. Ulogom liječnika Gyule Nagyszombatyja, Štaubovog intimusa, Davor Svedružić se još jednom potvrdio kao jedan od naših najboljih komičara, koji povremenu prenaglašenost kretnji i govora smišljeno koristi da bi maksimalno nasmijao gledatelja, a ovdje mu treba odati i priznanje da nije pretjerao s mađarskim deformacijama hrvatskog, jer je to ipak prejednostavan način za kupovanje gledatelja. Uz njega velike hvale zaslužuje i Ognjen Milovanović koji je u zapravo neatraktivnoj ulozi Ferda Lunačeka, Julijinog nesuđenog zaručnika, nijansiranošću i preciznošću detalja ostvario vrlo zanimljiv lik koji je upotpunio humorističnu sliku Zagreba dvadesetih godina prošlog stoljeća.

  
  
  Nostalgičnom prisjećanju na to vrijeme pridonijeli su i scenografska rješenja Enesa Hodžića, svjetlo Dražena Dundovića i kostimi kojima je Elvira Ulip uspješno obnovila atmosfere tog vremena (iako nisam siguran da su tadašnje dame u društvu nosile hlače, kao što to čini Ana Herceg, što je možda i namjeran znak da se ni vremena koja slijede ne razlikuju od tih zlatnih dvadesetih). Damir Lončar je u tom ozračju, precizno vodeći vrlo dobar glumački ansambl, u brzom ritmu i s točnim poentiranjem komičnih vrhunaca napravio vrlo uspjelu pučku predstavu koja je s puno humora i simpatija oživjela nekadašnji Zagreb, koji je i pored svih sa simpatijom prikazanih nedostataka vjerojatno više bio grad od naše današnje metropole. 
  
  Produkcija: Glumačka družina Histrion, Zagreb
  Premijera: 18. srpnja 2020., Zagrebačko histrionsko ljeto na Opatovini
  
  Redatelj: Damir Lončar
  Adaptacija: Petra Mrduljaš Doležal
  Kostimografija: Elvira Ulip
  Scenografija: Zlatko Vitez i Enes Hodžić
  Rasvjeta: Dražen Dundović
  Tehnika: Enes Hodžić, Daniel Pavlović, Gordan Matejko

  Glume: Franjo Kuhar, Ana Herceg, Davor Svedružić, Barbara Vicković, Filip Juričić, Dajana Čuljak, Ognjen Milovanović, Martin Kuhar

  @Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 27. srpnja 2020.   

Piše:

Tomislav
Kurelec