Opširno i hvalevrijedno istraživanje katarze u kazališnoj umjetnosti
Nadira Puškar Mustafić, Suze u publici – Katarza u suvremenoj auto/biografskoj američkoj drami, Citadela libri, 2020.
-
Nova knjiga izdavačke kuće Citadela libri, Suze u publici – Katarza u suvremenoj auto/biografskoj američkoj drami temelji se na istraživanju Nadire Puškar Mustafić o utjecaju katarze na recipijente odnosno gledatelje. Izdavačka kuća Citadela libri objavljuje zanemarene i nepoznate autore koji u svojim djelima progovaraju o temeljnim ljudskim vrijednostima, a prema glavnoj urednici Sanji Nikčević riječ je o autorima koji su nepravedno zanemareni zbog sekularističkog svjetonazora koji prevladava u suvremenom kazalištu.
Prvi dio knjige Suze u publici donosi teorijski uvod, a drugi autoričina istraživanja te prikaz metodoloških postavki, rezultate istraživanja i raspravu, kao i zaključke izvedene iz tih rezultata. Puškar Mustafić obrađuje pojam katarze kao temelj kazališne umjetnosti i njezino djelovanje na gledatelje, fokusirajući se na američku auto/biografsku dramu. Jedan od poticaja za istraživanje činjenica je da se od 1950-ih godina u Europi odvija pobuna protiv tradicionalnog kazališta, što je u konačnici rezultiralo izbacivanjem katarze iz drama. U uvodu se autorica osvrnula i na teorije recepcije i autobiografije, a ranija istraživanja ukazala su na to da autobiografske ili biografske drame imaju veći utjecaj na publiku, što je također poslužilo kao jedna od motivacija za ovo istraživanje.
Autorica se u svome istraživanju bazira na osam suvremenih auto/biografskih drama, a navodi i teorijski pregled razvoja autobiografije kao žanra. Prema Nadiri Puškar Mustafić, američko je kazalište ostalo vjernije tradiciji od europskoga, što ga čini prijemčivijim.
Za potrebe istraživanja autorica je odabrala osam drama, uglavnom obiteljske tematike. Od Sjećam se mame autora Johna Van Drutena iz 1944. do Dokaza Davida Auburna iz 2000., autorica odabire djela iz šezdesetogodišnjeg razdoblja, čija se radnja temelji na životnim borbama pojedinaca, teškim obiteljskim situacijama, pričama o uspjehu, emocionalno teškim ali i lijepim trenucima te pričama o prijateljstvu ili hendikepu nekih od glavnih likova. Također, sve su drame doživjele i filmsku adaptaciju, a ispitanici su upitnike rješavali za dramu po vlastitom izboru.
Upitnici su se sastojali od 15 osnovnih pitanja s nekolicinom potpitanja, koji su autorici pomogli pri određivanju katarzičnosti pojedine drame. Zbog specifičnosti istraživanja, u njemu je sudjelovalo trideset ispitanika, većinom žena i osoba visoke stručne spreme. Cilj je navedenog istraživanja bio ispitati djeluju li odabrane suvremene auto/biografske američke drame katarzično na recipijenta, a autorica pritom postavlja i nekoliko posebnih ciljeva i hipoteza koje su istraživanjem uglavnom potvrđene.
Rezultati istraživanja pokazuju da su odabrane drame u manjoj ili većoj mjeri izazvale katarzu kod sudionika. Autorica pritom među gledateljima prepoznaje dva oblika doživljene katarze: emotivističku i kognitivističku. Prva se odnosi na suosjećanje s likovima koji proživljavaju teške životne trenutke ili na rasterećenje zbog činjenice da je ispitanike radnja potaknula na rješavanje vlastitih probleme, dok se drugi oblik katarze odnosi na izvlačenje pouke iz promatranja tuđih iskustava koju su doživjeli gotovo svi sudionici. Zaključak istraživanja jest da je katarza kod recipijenta pozitivan doživljaj, što ukazuje na važnost tog tipa predstava, jer u publici izazivaju osjećaj ugode. Unatoč tome, struja europskog kazališta i dalje izbjegava klasičnu formu i katarzu, čemu se autorica suprotstavlja, a ovim istraživanjem dokazuje i potrebu za katarzom u Europi.Istraživanje je važno zbog svoje inovativnosti, odnosno činjenice da slično istraživanje na tu temu dosad nije provedeno. Autoričin je pothvat sâm po sebi iznimno zahtjevan jer ispituje osobni doživljaj i utjecaj određenih elemenata na ljudsku percepciju situacija, a svaki gledatelj ima vlastito životno iskustvo na temelju kojeg doživljava događaje i podražaje iz okoline. Također, za ovakvo je istraživanje teško pronaći veći broj sudionika, s obzirom na to da ono od svakog ispitanika zahtijeva ulaganje određenog vremena i truda jer je potrebno pročitati drame, pročitati ih na engleskom jeziku ili pogledati filmske adaptacije istih. Stoga, s obzirom na poprilično malen uzorak i manjak sličnih istraživanja, teško je donijeti generalni zaključak te samo na temelju jednog istraživanja zaključiti da su auto/biografske američke drame ono što publiku zanima i što želi vidjeti.
U daljnjim istraživanjima bilo bi poželjno ispitati djelovanje, kako ih autorica ovdje naziva „antikatarzičnih predstava“, na recipijenta kako bi se vidjelo izazivaju li i one slične reakcije gledatelja. Unatoč tome, činjenica jest da je istraživanje Nadire Puškar Mustafić korisno, opširno i hvalevrijedno te dobar temelj za daljnja ispitivanja na ovu temu.
© Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 21. kolovoza 2020.
Piše:

Schmidichen