Izostali dojmljiviji uvidi u glavne teme originalnog teksta
Zagrebačko kazalište mladih: Heiner Müller (prema Fjodoru Gladkovu), Cement, red. Sebastijan Horvat
-
Najveći njemački dramatičar druge polovice dvadesetog stoljeća Heiner Műller (1929-1995) bio je i jedan od najslavnijih disidenata. No nije želio napustiti DDR (Istočnu Njemačku) bez obzira na sve probleme koje je imao zbog svog kritičkog sagledavanja socijalističkog državnog uređenja, jer nije mnogo više cijenio ni zapadni kapitalistički poredak. Zanimljivo je da je jedan od njegovih najvrednijih komada Cement (1972.) nastao na temelju istoimenog djela iz 1925. ruskog proleterskog pisca Fjodora Gladkova (1883-1958) koji je proglašen „proizvodnim romanom“ i jednim od uzora socijalističkog realizma koji je u to vrijeme uz podršku vlasti potiskivao bujni i vrijedni modernizam prvih sovjetskih postrevolucionarnih godina. Ipak, za razliku od većeg dijela socrealističkih ostvarenja Gladkovljev Cement ne sadrži eksplicitnu propagandu, a znatne literarne vrijednosti ostvaruje opisom dramatičnih prvih godina mira nakon završetka građanskog rata, prikazujući vrlo realistično i dojmljivo probleme uspostave novih životnih uvjeta.
Nakon svih prikazanih teškoća, Gladkov se ipak priklonio stavu kako je unatoč svim patnjama - od siromaštva i gladi do osobnih odnosa, socijalizam jedini način za stvaranje društva koje će pružiti mogućnost egzistencije dostojne čovjeka. Müller naravno ne dijeli taj optimističan zaključak, ali njegova vrhunska dramatizacija uz vjerno prenošenje radnje na osoban način interpretira sve ostale nemale vrijednosti Gladkovljevog teksta. Na taj način ostvaruje vrlo kritičnu sliku dramatičnog rađanja socijalističkog sustava, ukazujući kako te promjene vode prema degradaciji čovjeka. Iako je Müllera pritom zanimao način na koji idealističke komunističke zamisli u praktičnoj provedbi vode do ljudskih katastrofa, o čemu se osvjedočio u svojoj domovini, on nije mijenjao niti vrijeme niti mjesto radnje jer su u njegovoj interpretaciji zbivanja u ruskom malom mjestu zadobila opće vrijednosti u prikazu nedostataka totalitarističkog sustava.Nova adaptacija Cementa dramaturga Milana Markovića i gostujućeg cijenjenog slovenskog redatelja Sebastijana Horvata išla je, nasuprot tome, prema osuvremenjivanju i djelomičnoj lokalizaciji, služeći se pritom i nadopisivanjem teksta. To je trebalo poslužiti ideji povezivanja početaka sovjetskog režima s društvenim odnosima u socijalističkoj Jugoslaviji, pa i u današnjoj Hrvatskoj, pokazujući kako bez obzira na stanovite (u predstavi premalo razrađene) razlike svi ti autoritarni sustavi navode svoje podanike na uvjerenje da svi problemi sadašnjosti (od nestašica do uništavanja identiteta i osjećaja) vode prema boljoj budućnosti.
Problemi prihvaćanja takvog ideološkog pritiska najočitiji su u odnosu dva glavna lica. Demobilizirani politički komesar revolucionarne postrojbe Gleb Čumalov vraća se u zavičaj, dio svijeta za kojeg se ostvarenje hrabro borio i otkriva da on nimalo ne sliči na obećani raj. Tvornica cementa u kojoj je bivši vlasnik eksploatirao mještane više ne radi, ništa se ne stvara, nema se gdje zaraditi, čak niti toliko da se izbjegne glad.
One koji se bune protiv takvog stanja novopečeni ideolozi uvjeravaju u nužnost takvog razvitka, a za one tvrdoglavije postoje i tajne službe. Drugi pak izdržavaju sve nedaće vjerujući u revoluciji, a takva je i Glebova žena Daša koja se potpuno posvetila političkom radu i zbog toga čak i njihovo dijete dala u dom, dok joj oživljavanje braka s Glebom ne pada na pamet. Rakan Rushaidat dojmljivo oblikuje Gleba kao razočaranog veterana kojemu postupno od ideologije postaju važniji ljudi, te nastoji (ni sam ne vjerujući previše u uspjeh) pronaći rješenje da radnici sami pokrenu tvornicu i tako uspiju preživjeti.
Odustajući od parola, njegov Gleb postaje znatno humanije biće, ali teže mu se riješiti duboko ukorijenjenog patrijarhalizma, pa od Daše nasilno zahtijeva ispunjenje bračnih dužnosti. Iako je taj sukob mogao poslužiti za zanimljivu interpretaciju položaja žene u svim sustavima kojima se Horvatova predstava bavi, ona je ostala tek usputna epizoda, a međusobno suprotstavljanje Čumalovih ipak prvenstveno proizlazi iz opreka čovjeka kojima su ljudske vrijednosti postale važnije od politike i žene koja se čitavim bićem posvetila revoluciji. A tu ženu sa snažnom osobnošću i velikom energijom tumači Nataša Kopeč kao ravnopravna partnerica Rushaidatu s kojim ostvaruje i vrhunske dijelove predstave, osim u (na svu sreću rijetkim) trenucima u kojima njihova drama ulazi i u druga vremenska razdoblja naznačena tek ponekim detaljem radnje ili promjenom kostima iz onih ruskih od prije stotinjak godina u suvremene, reklo bi se privatne (za što vjerojatno ipak nije jedina odgovorna kostimografkinja Belinda Radulović).
Uz suradnju sa sjajnim protagonistima Sebastijan Horvat je svoje redateljsko umijeće pokazao ostvarivanjem kolektivne igre ostalih glumaca vrsnog ansambla u kojem mladi talenti nisu zaostajali za onima već odavno afirmiranima u stvaranju neke vrste modernog kora kao komentatora zbivanja, a uz to moćnog prikaza mase kao oblika kojim se u autoritarnim režimima najčešće predstavlja narod. Uz to svatko od glumica i glumaca, od kojih su neki tumačili i više uloga, uspijevao je u nekoliko rečenica jasno profilirati lice koje tumači. U asketskoj scenografiji Igora Vasiljeva redatelj je uspio ostvariti režiju koja je vrlo uspješno podsjećala na neka rješenja ranog sovjetskog avangardnog teatra, iako su i ovdje dojam ponekad razbijala bespotrebna presvlačenja u trenirke i tenisice. Po dometima glumačke igre i s njom povezanim redateljskim rješenjima mogao je ovaj ZKM-ov Cement postati velika predstava, ali nažalost te besmislene kostimografske dosjetke nisu bile samo usputno loše rješenje.Glavni problem je cjelokupna dramaturško-redateljska koncepcija, koja nije uspjela uvjeriti u sličnosti inače vrlo različitih sovjetskih početaka, socijalističke Jugoslavije i današnjice. Naravno da je u svima njima moguće naći elemente ideološke prisile, vjere u bolju budućnost i razočaranja u nju, ali se ti problemi pojavljuju u potpuno drugačijim konkretnim situacijama koje predstava nije uspjela približiti, pa su tako izostali i dojmljiviji analitički uvidi u glavne teme originalnog teksta koje su se u ovoj adaptaciji dobrim dijelom zagubile, usmjerivši pozornost publike na površne senzacije koje su povremeno trebale djelovati šokantno - poput prve scene u kojoj ansambl ispod trobojnice sa zvijezdom pjeva himnu SFR Jugoslavije Hej Slaveni, da bi na kraju istu tu zastavu razderao.
Možda ti elementi nekome mogu biti provokativni, a određene postmodernističke ekshibicije poput koreografiranog završetka predstave djelovati zanimljivo, ali u svemu su se tome izgubili oni značenjski slojevi koji predstavljaju pravu vrijednost Müllerovog komada.
Produkcija: Zagrebačko kazalište mladih
Premijera: 25. rujna 2020.Redatelj: Sebastijan Horvat
Adaptacija i dramaturgija: Milan Marković
Scenograf: Igor Vasiljev
Kostimografkinja: Belinda Radulović
Kompozitor: Drago Ivanuša
Oblikovanje rasvjete: Aleksandar Čavlek
Scenski pokret: Ana Kreitmeyer
Asistentica scenografa: Tamara Pavković
Asistentica kostimografkinje: Marta Žegura
Asistentice dramaturga: Petra Pleše, Marija Androić
Inspicijentica: Milica Sinkauz
Uloge:
Rakan Rushaidat: Gleb Čumalov
Sreten Mokrović: Badjin, Bravar
Ugo Korani: Sergej Ivagin, Gromada, Kozak
Pjer Meničanin: Kleist, Starac
Dado Ćosić: Lošak, Čibis, Oficir
Barbara Prpić: Polja Mehova
Petra Svrtan stalna suradnica: Motja
Milica Manojlović: Avdotja
Tina Orlandini: Lisaveta, Tajnica
Milivoj Beader: Boršči, Strojar
Vedran Živolić: Dmitri Ivagin, Savčuk, Kozak
Mateo Videk: Makar, Harmonikaš
Daša Čumalova: Nataša Kopec
Aleksej, Kozak: Toma Medvešek@ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 5. listopada 2020.
Piše:

Kurelec