Uvjerljive glumačke izvedbe u predstavi jednostavnih tonova i banalnog humora

Kazalište Moruzgva: Majstori, red. Krešimir Dolenčić



  • Kazalište Moruzgva u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku 25. rujna 2020. praizvelo je komediju Majstori Ane Tonković Dolenčić, u režiji Krešimira Dolenčića, o životu nakon potresa u Zagrebu i tijekom epidemije koronavirusom. Lagana i opuštajuća predstava jednostavnih i vedrih tonova u 90 je minuta na (tragi)komičan način obradila problematiku korupcije, straha, nasilja i posvemašnjeg urušavanja, koje se ogleda u svim aspektima života likova.

    Majstori su komedija čija se radnja odvija u zgradi pogođenoj spomenutim potresom te je retrospektivno otvara svađa stanarke Jagode Paleković (Jasna Palić Picukarić), koja adaptira stan u potkrovlju, njezinog paranoičnog susjeda simptomatičnog prezimena Mladena Richtera (Dražen Bratulić) s kata ispod i sumnjivog poduzetnika Bože Prnjića (Matija Šakoronja) koji nekadašnji operni studio u suterenu pretvara u narodnjački klub. Uz povremeno zaustavljanje radnje, na pozornici se istovremeno pojavljuju i vlasnik građevinske tvrtke Nedjeljko Bačić (Hrvoje Barišić) te njegova zaposlenica i ljubavnica Milena Cvrčak (Ecija Ojdanić) uz koju se, očekivano, tijekom cijele predstave veže istoimena pjesma Novih Fosila.



    Mnogi glumci istovremeno igraju i dodatnu ulogu, te tako Matija Šakoronja osim obožavatelja narodnjačke glazbe glumi i imigranta Abdula Jamila koji radi u građevinskoj tvrtki, Hrvoje Barišić glumi njegovog kolegu Momčila Radovića, poznatog po primitivnim i seksističkim šalama, dok Dražen Bratulić glumi i alkoholičara, Mileninog kolegu Martina Hrženjaka Pajceka, koji ne započinje posao bez gemišta. Zanimljivo režirani Majstori kronološki se kreću prema trenutku koji je doveo do početka te drame, čime publika pobliže upoznaje likove, a početak drame susreće se s njezinim vrhuncem.

    Uskoro se otkriva da je Jagoda Paleković razdoblje karantene provela s nevjernim suprugom, uglednim kardiologom, a potom je proživjela i mučnu rastavu braka te potres koji joj je oštetio stan. Njezin susjed Mladen Richter prijatelj joj je iz djetinjstva koji je proveo niz godina u inozemstvu te svoj stan trenutačno pretvara u bunker i paranoično govori o teorijama zavjere te živi u paničnom strahu od zaraze. Vlasnik narodnjačkog kluba u nastanku Božo Prnjić antropomorfizira svoj pištolj, naziva ga Gojko te prijeti svima na koje naiđe i personifikacija je straha u predstavi.



    U središtu svih zbivanja s jedne je strane korupcija u obnovi potresom pogođenih zgrada u Zagrebu, koja nažalost ocrtava i stvarno stanje, a s druge strane strah koji se provlači kako kroz motivaciju likova tako i kroz njih same, a ujedno je i pokretač radnje. Životu u strahu od ponovnog potresa, zaraze virusom, gubitka novca i neuspjeha suprotstavlja se humor, povremeno i tipično balkanski, gotovo vicovski, koji cjelokupnu situaciju čini tragikomičnom, no naposljetku i likovima podnošljivijom.

    Majstori su u nekoliko navrata izazvali smijeh u publici - što šalama, što afektiranom glumom i načinima govora. Nažalost, komika predstave proizlazi iz banaliziranih situacija i tipiziranih likova te se previše oslanja na stereotipnost i pritom zalazi u uvredljive sfere, koje riječkoj publici u većini slučajeva nisu bile pretjerano zabavne. Pritom treba izdvojiti pretjerano afektiranog imigranta čiji se cjelokupni lik svodi na (stereo)tipičnost i temelji se na strancu koji ne zna jezik, zna samo hrvatske psovke, radi jer mora prehraniti mnogobrojnu obitelj u matičnoj zemlji te govori naglaskom za koji su redatelj i autorica pretpostavili da je arapski (?). Jasno je također da je majstor kojeg je utjelovio Hrvoje Barišić lik tipičnog Balkanca iz viceva, koji zbija primitivne pošalice, trebao ujedno predstavljati i stereotipnog majstora koji zabušava, radi polako i pritom se jako dobro zabavlja. Šale u predstavi vjerojatno bi se mogle pronaći na posljednjim stranicama dnevnih novina te, između ostalog, uključuju plavuše i aluzije na njihovu pamet i izgled (koji, dakako, ne mogu korelirati).

    Kazalište Moruzgva poznato je po hvatanju ukoštac s aktualnim društvenim problemima, no istovremeno je poznato i po pretjeranoj banalizaciji tih istih problema radi popularizacije i dopadanja široj publici. Ovakvo, populističko kazalište ne oslanja se na glumačku ili redateljsku umjetnost, kao niti na profinjenost dramskog teksta ili nijansiranost gesti i mimika. Naprotiv, cilj mu je svidjeti se masi, što će vjerojatno lakim humorom, jednostavnom tematikom i aktualizacijom problema i lako postići. Na hrvatskim kazališnim daskama svakako se treba naći mjesta i za takvu vrstu umjetnosti, pogotovo danas, kada je kazalištima teže opstati nego ikad, a kvalitetna glumačka ekipa ipak je uspjela poboljšati cjelokupni dojam o predstavi.

    Glumci su se uspješno i s lakoćom prebacivali iz uloge u ulogu te besprijekorno u njih ulazili, ponekad s veoma malim vremenskim odmakom. Pritom se najviše istaknuo Dražen Bratulić, koji je gotovo neprepoznatljiv u svojoj transformaciji iz paranoičnog, no uglađenog susjeda Mladena Richtera u majstora koji voli popiti i u predstavi se povremeno pojavljuje na rubu jave. Uvjerljiva gluma i odnos prema detaljima pretvorili su Dražena Bratulića u najjaču kariku ove predstave uz Hrvoja Barišića, koji također stabilno i ujednačeno tumači likove radnika Momčila i vlasnika građevinske tvrtke. Jasna Palić Picukarić na sceni se istaknula svojim iskustvom te uspješno izgradila lik nervozne, glasne i pomalo histerične Jagode Paleković. Izvjesno je da je glumačka ekipa zaista dala sve od sebe, a njihov uspjeh popratile su i scenografija (Irena Kraljić) i glazba (Mario Mirković), koje uspješno ocrtavaju građevinske prostore i stvaraju dojam radova u prašnjavim, djelomično izgrađenim prostorima.



    Riječka publika pljeskom je pozdravila praizvedbu predstave Kazališta Moruzgva Majstori i uživala u večeri jednostavnih tonova, laganih tema i banalnog humora. Izvrstan odabir za opuštanje nakon napornog radnog tjedna, Majstori nalikuju komediji na koju se može naići ponedjeljkom na jednom od hrvatskih televizijskih programa, a koju se gleda razonode radi no ne i doživljavanja aristotelovske katarze. Nasreću, nije svaki gledatelj u potrazi za katarzom, stoga će i ova predstava nesumnjivo postati hit, poput brojnih drugih predstava Kazališta Moruzgva, te uveseljavati publiku mnogobrojnim izvedbama.

    Produkcija: Kazalište Moruzgva
    Premijera: 27. rujna 2020.

    Redatelj: Krešimir Dolenčić
    Autorica: Ana Tonković Dolenčić
    Scenografkinja: Irena Kraljić
    Kostimografkinja: Martina Ptičar
    Oblikovatelj svjetla: Davor Horvat
    Skladatelj: Mario Mirković
    Asistentica redatelja: Martina Đekić
    Asistent scenografkinje: Kristijan Popović

    Glume: Petra Dugandžić / Jasna Palić Picukarić, Ecija Ojdanić, Matija Šakoronja / Slavko Sobin, Hrvoje Barišić, Dražen Bratulić

    © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 6. listopada 2020.

Piše:

Tea
Schmidichen