Introspektivna analiza očaja

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Ivana Sajko, Žena bomba, red. Paolo Tišljarić

• 
  
  Kazalište Marina Držića otvorilo je novu sezonu premijerom predstave Žena bomba Ivane Sajko u režiji ravnatelja te dubrovačke profesionalne kazališne kuće Paola Tišljarića. Po svemu intrigantna najava sezone koja bi, usprkos aktualnim pandemijskim okolnostima koje traju, trebala biti ambicioznija od ranijih i koja računa na odabrane naslove kojima bi se željele pomiriti - kako to obično biva, sve repertoarne sastavnice dubrovačkog kazališta. Spisateljski pa i izvedbeni trag Ivane Sajko u Dubrovniku, podsjetit ćemo, pamti se po predstavi Rose is a Rose is a Rose prikazanoj u sklopu Festivala izvedbenih umjetnosti Perforacije 2010. u Art radionici Lazareti i po izvedbi Prizora s jabukom, predstavi koju je Ivana Sajko zajedno sa Alenom i Nenadom Sinkauzom izvela u atriju palače Sponza u kolovozu 2011. na Dubrovačkim ljetnim igrama. Novi dubrovački teatarski susret s djelom Ivane Sajko u Kazalištu Marina Držića, prateći dosadašnju repertoarnu praksu ovog kazališta, po svemu je iznenađujući ali i dobrodošao izbor koji, očito je, ciljano prokazuje neke moguće suvremenije repertoarne dionice koje može očekivati dubrovačka publika, ali i nove izazove umjetničkih i glumačkih potencijala Kazališta Marina Držića. 

  Dubrovačka verzija Žene bombe podrazumijeva monodramski i ne samo glumački izazov članice ansambla Kazališta Marina Držića Srđane Šimunović, koji dopunjuje njene dosadašnje dubrovačke glumačke i redateljske pa i dramaturške prinose proteklih sezona. Radi se, već u nakani, o zahtjevnom redateljskom i posebice glumačkom zadatku i izazovu koji logično podrazumijeva i neke osobne afinitete i zagovore aktera, ali i ciljani izbor koji traži potpuno predanje i posvećenost. Ova svojevrsna „ispovijed teroristice“ u dvanaest preostalih minuta koji je dijele od aktiviranja eksplozivne naprave koju nosi, njene smrti ali i terorističkog čina, kompleksna je ubrzana introspektivna analiza na granici živčanog sloma.
  
  Obilje je tu reminiscencija, osobnih trauma, opominjućih javnih provokacija, preispitivanja smisla i životnog besmisla, citata, iritirajućih licemjernih konvencija svakodnevlja, medijskih laži i uopćenosti bez pokrića, opominjućih uskrata i egzistencijalnih otuđenosti i svakog drugog nasilja koje nema opravdanja ali koje otvara pitanja kao alibi moguće „teorije bijesa“ u koju je upisana njena sudbina. U usudnoj ispovijedi ostavljenih krhotina života koje više nikada neće biti složene, jer paklena naprava neumorno otkucava. Kao i njeno srce, koje ne može sustići ubrzani frustrirajući otkucavajući ritam približavajuće samoegzekucije i odgoditi neminovno.
  
  Srđana Šimunović u gotovo jednosatnoj izvedbi koncentrirano, predano i s punim glumačkim angažmanom uspijeva ocrtati tragični usud žene koju definiraju bol, tuga, bijes i očaj. Izravno obraćajući se publici u gustoj erupciji krikova i kakofonije vremena o kojem svjedoči, povremeno je dolazilo do plošnih narativnih zornosti, posebice u onim, ipak rijetkim, trenucima kada bi joj ponestalo daha. Njena izvedba uz mikrofon u zlatnoj baroknoj haljini krinolinskog kroja u prvom dijelu, nudi i moguće asocijacije nekih teatarskih iskustava i reminiscencija koje se urušavaju završnim, znatno dorađenijim i ekspresivnijim istupom koji je i ponajbolji dio predstave.

  
  
  Ono što dubrovačkoj izvedbi Žene bombe daje poseban ton i bitno je obilježava, jest glazba Alexe Brajkovića i Filipa Merčepa (glazbeni koncept, oblikovanje zvuka i autori glazbe) koji su stalno na sceni i koji svojim interpretativnim umijećem, vještinom, pojavom i nastupom podcrtavaju i usložnjavaju monodramsko kazivanje, udahnjujući izvedbi povremeno i, reklo bi se, metafizičke i makabrične dionice. Njihova dva samostalna glazbena broja, posebice onaj pred konačni kraj životnog monologa i eksploziju, inspirativna su vrijednost i posebnost predstave. Njihov prinos i sudjelovanje odlična je dramaturška i redateljska zamisao, a njihovo preporučujuće sudjelovanje u ovom dubrovačkom kazališnom projektu otvara i mogućnost njihovih samostalnih nastupa i koncerata autorskih i skladateljskih možda na istoj pozornici.
  
  Redatelj Paolo Tišljarić, odabirući takav koncept, uspijeva razlomiti monološku strukturu izvedbe upravo interpoliranjem sveprisutne glazbe, zvučnih efekata, radiodramskih elemenata, decentnom mizanscenom te vješto i dramaturški logično korištenim svjetlosnim akcentima koji dopunjuju i usložnjavaju izvedbu i doprinose njenim tragičnim akordima boli i užasa. Slaže tako, moglo bi se reći, makabričnu  koncertnu izvedbu tamnih tonova, dosljednog redateljskog rukopisa i poetike s dosluhnim prinosima umjetničkih suradnika i predanom glumačkom posvećenošću Srđane Šimunović koja je, kao i ostali protagonisti i akteri, ispraćena dugim odobravajućim pljeskom premijerne publike (s maskama) u dubrovačkom kazalištu.
  
  
  
  Bit će zanimljivo pratiti reprizne izvedbe ove dubrovačke, kada je nova kazališna sezona u pitanju, inauguracijske predstave koja se neće izvoditi u listopadu i, za očekivati je, bit će na rasporedu opet tijekom studenog.

  Produkcija: Kazalište Marina Držića u Dubrovniku
  Premijera: 25. rujna 2020.

  Režija: Paolo Tišljarić
  Glazbeni koncept, oblikovanje zvuka i autori glazbe: Alex Brajković i Filip Merčep
  Oblikovanje scenskog pokreta: Matea Bilosnić
  Oblikovanje rasvjete: Vesna Kolarec
  Oblikovanje maske: Marija Jozipović
  Fotografije: Srđan Babić
  
  Izvode: Srđana Šimunović, Alex Brajković, Filip Merčep
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 12. listopada 2020.

Piše: