Tragikomično raskrinkavanje besmisla svakodnevice

Kazališna družina KUFER i KunstTeatar: Autorski projekt Nikoline Rafaj, Memorija (svijeta) je puna



  • Memorija kao prisjećanje, mentalni, kognitivni proces, ili memorija kao informatička usluga, način pohrane podataka, tehničko pomagalo koje postaje zamjensko pamćenje tematski je prostor kretanja predstave Memorija (svijeta) je puna autorice koncepta, dramatičarke Nikoline Rafaj i dramaturginje Nine Bajsić. U produkciji Kazališne družine KUFER i Kunstteatra, pandemijskim normama natjeranog na izvedbe u privremeno pribježište u prostorima velike dvorane Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža gdje se izvodi, Memorija se ne prestaje baviti vlastitim (pre)opterećenjima.

    Pojmovi, podaci, znanja naoko korisna i sasvim beskorisna, značenja upisana i ona koja tek treba upisati, memorija prirodna i memorija umjetna, inteligencija stvorena i inteligencija oblikovana, sve su to grane i grančice, smjerovi grananja neprestano ekspandirajućih sustava memorije, pamćenja. Informacije se stalno akumuliraju, ritmom gotovo užasavajućim raste kvantum znanja potrebnog, a još više bespotrebnog, samozadovoljno i ne pitajući za potrebu. Samo da se memorira, samo da se pohrani, samo da se stvori i uploada. Koliko će od toga biti zapamćeno, a još više koliko je od toga potrebito pamćenja, korisno, no ne u usko utilitarnom nego mnogo više emotivnom, životnom, onom gotovo naivno oplemenjujućem smislu, neuralgično je mjesto na kojem se zaustavlja ova predstava. I odgovara komedijom.



    Na sceni ih je troje (Lucija Dujmović, Iva Visković Križan, Paško Vukasović). Dvije glumice i glumac, odjeveni u jednolike kostime (Ozana Gabriel). Nedefinirane, kolorirane jarko žuto, no bez upisivanja identiteta koji bi značajno odredio i smjestio doživljaj, pridao značenje. Slično je i s replikama, očito apsurdno intoniranima, upitne vrijednosti pamćenja, a sigurne vrijednosti memoriranja, jer memoriranje je samozadovoljni proces, kako je empirijski utvrđeno u svakodnevici. Stoga se u predstavi brzo ostvaruje prepoznavanje, unatoč svoj apstrakciji vizualne cjeline i apsurdu, gotovo aleatoričnog ritma u kojem se iznose replike. Posrijedi su poruke i dijelovi praznih informacija čija recepcija osigurana suvremenim životom, no kondenzirana, zbijena u kazališnu igru od nešto preko sat vremena postaje dosjetka o besmislu, travestija običnosti, tragikomično raskrinkavanje besmisla svakodnevice.

    Kretanje je često i sveprisutno, koreografija živa, ritam dobar. Značenja tog mnoštva pokreta manje je jasno, možda je i pokret preopterećen punom memorijom. No funkcionira, daje predstavi dinamiku koju bi replike izgovorene u statičnijem kontekstu teško postigle. Nešto jasnije u značenju je upotreba video-projekcija i audiozapisa kao proširenja prizorišta, prostora iz kojeg progovaraju brojni glasovi sve do zagušenja nekom vrstom memorijskog kratkog spoja, u efektnim završnim dijelovima predstave.

    Baš poput asamblaža ili boljeg pop-arta, Memorija u replike i na scenu, u imanentno umjetnički tekst i kontekst, donosi prazni sadržaj svakodnevice, zapise, riječi i rečenice čije je značenje informacija koja veselo puni memoriju. Upravo kako bi se ona osjetila još više samodopadnom u povećavanju vlastitog kvantuma sadržaja koji bi nekoga mogao zanimati (i s kojim, dakako, dolazi prilika za zaradu kroz u virtualnoj stvarnosti sveprisutne reklame, novi niz bespotrebnih i praznih informacija pohranjenih u memoriji). Skala bizarnosti raste, a pojmovi i njihova prazna značenja vrte se u krug. I ma koliko ta vrtnja bila način podcrtavanja poante, dosjetke o memoriji i pamćenju suvremenog online-bića, uskoro se počinje kretati ukrug.



    Memorija ne traje dugo. No i u takvom, dobro reduciranom trajanju predstave koja se u biti temelji na jednoj produljenoj dosjetki o suvremenim bizarnostima u tretmanu informacija, pojavljuju se viškovi, vraćanja na isto, podcrtavanje jednog te istog procesa. Mnogo je primjera u kojima se može pronaći djelovanje mehanizma samozadovoljnog memoriranja, tretiranja informacije kao artefakta za generiranje novog i novog sadržaja za zaglupljivanje vlastite publike. Oni su besmisleni, podvrgavaju svoje konzumente intelektualnom maltretiranju na koje oni svojevoljno i veselo pristaju klikajući.

    Raskrinkavajući to, Memorija čini smijeh autorefleksivnim, a ironiju samoironizirajućom. Publika se smije sama sebi, svijet, čija je memorija puna, dovodi tu memoriju u umjetnički kontekst kako bi primio još i još besmislenih informacija. Pritom se dobro zabavlja, jer kome se smijati nego sebi, čemu se smijati nego vlastitoj gluposti? Njezino zadobivanje virtualnog, e-oblika tu, očito, ništa nije promijenilo.

    Produkcija: Kazališna družina KUFER i KunstTeatar
    Premijera: 17. listopada 2020. u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža


    Autorica koncepta: Nikolina Rafaj
    Dramaturgija: Nina Bajsić
    Suradnica za pokret: Nikolina Medak
    Kostimografija: Ozana Gabriel
    Scenografija: Katarina Perić
    Oblikovanje zvuka: Luka Gamulin
    Oblikovanje svjetla: Alen Marin

    Glume: Lucija Dujmović, Iva Visković Križan, Paško Vukasović

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 13. studenog 2020.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša