Prava ljubav zaživjela na pozornici

Teatar Rugantino: Miloš Radović, Uvijek će nam ostati ljubav, red. Dario Harjaček



  • Miloš Radović je istaknuti srpski filmski redatelj i scenarist koji se povremeno, uglavnom uspješno, ogleda i kao autor kazališnih komada za širu publiku. Vjerojatno je to razlog što se na repertoaru Teatra Rugantino pojavio Uvijek će nam ostati ljubav u kojem je Radović nastojao s odmakom od realističnosti naći originalna rješenja da bi na primjeru dvoje ljudi srednjih godina koji se iskreno ljube već dva desetljeća pokazao kako brak može uništiti te iskrene osjećaje.

    Tako predstava započinje s prizorom Mede, muškarca u donjem rublju koji je vjerojatno tek ustao iz kreveta, jer ga je probudilo kuckanje radijatora na koje bijesno uzvraća lupajući svom snagom po njemu. Uto na scenu stupa Jelena, žena puna životne radosti koja staje na proscenij i obraća se s molbom da joj odobri vjenčanje nevidljivoj sugovornici koja bi mogla biti matičarka, a možda i neko više biće, jer za razliku od činovnika ispituje kandidatkinju o razlozima (prvenstveno emocionalnim) zbog kojih bi joj trebalo odobriti taj korak. Jelena na kraju dobiva dopuštenje, ali joj ostaje svega pet minuta da uvjeri partnera i s njim se pojavi na vjenčanju. Radoviću ta neobična (originalna, ali ne baš i uvjerljiva) situacija prvenstveno služi da bi se Jelena predstavila publici.



    Isti postupak ponavlja i Medo, komotni i inertni sveučilišni profesor koji je nesklon promjenama, ali i on iskreno voli Jelenu, pa bi mu razlaz s njom bio teži od popuštanja njenoj silnoj želji za brakom i djecom, za što joj ponestaje vremena. Ipak, da bi se približili tom zaključku, njih dvoje izmjenjuju niz kratkih replika koje ipak traju više od pet minuta i u kojima se Radović nije daleko odmaknuo od suprotstavljanja tipičnih stavova zagovornika ideje o tome da brak uništava ljubav i onih koji drže da to vezivanje obogaćuje ljubav. Posljednja od tih replika je Medin pokušaj da se izvuče od vjenčanja time što pristaje na formaliziranje obaveza pod uvjetom da u još pet minuta i on i Jelena zamisle kako će provesti te buduće godine.



    Kako se tih nekoliko njegovih rečenica ni po redateljskom postupku posebno ne odvaja od prethodnog nadmudrivanja, mnogi gledatelji će ih doživjeti kao još jedan od mnogih dokaza različitih stavova, a ne kao dramaturški prijelomnu točku - nastavak koji predstavlja glavninu predstave kao prikaz tih pet minuta zamišljanja budućeg braka. Zbog toga će ih kao neshvatljivi modernistički postupak zbuniti što dvoje tek rođene djece predstavljaju radijatori, da bi tek pri kraju izvedbe shvatili da je taj dio koji traje gotovo sat vremena zapravo onih pet minuta zamišljanja budućeg bračnog života. U njemu će Jelena izgubiti životnu radost i pritisnuta kućnim dužnostima početi zamjerati Medi njegovo ponašanje, a on će je zamoren prigovorima napustiti s nekom mlađom ženom, da bi na kraju nakon što su odrasla djeca potražila bolji život u inozemstvu oboje shvatili da su pogriješili, te se ponovo pouzdaju u međusobnu ljubav koja će im još jednom pružiti smisao života.

    Većina tih zamisli predstavlja stereotipe s kojima tek u rijetkim trenucima Miloš Radović i redatelj Dario Harjaček ostvaruju neobične i doista duhovite situacije. To bi bilo premalo za iole smisleniju i zabavnu predstavu da protagonisti ne ostvaruju izvanredne glumačke domete koji nadilaze i vrlo komplicirano umijeće prikazivanja iskrene ljubavi koja traje desetljećima.

    Jelena Miholjević uz to donosi i scenski prikaz životnog veselja kakav dugo nije viđen na našim pozornicama, a uz to nijansirano prikazuje svaki detalj promjena kojima je i bezgranična ljubav njezinog lika ipak podložna. Dražen Čuček pak uspijeva i jednog prilično egocentričnog muškarca učiniti simpatičnim, vrlo uvjerljivo u ključnim prizorima neutralizirajući moguću antipatiju iskazivanjem iskrene ljubavi prema Jeleni, što je u okviru njegovog lika ciničnog intelektualca pravi podvig. Tako je zahvaljujući izvanrednim glumačkim kreacijama prava ljubav zaživjela na pozornici spašavajući predstavu, a posebice tekst vrlo skromnih ideja i značenja.

    Produkcija: Teatar Rugatino
    Premijera: 25. listopada 2020. u Koncertnoj dvorani Lisinski

    Režija: Dario Harjaček
    Tekst: Miloš Radović
    Scenografija: Zdravka Ivandija Kirigin
    Kostimografija: Zdravka Ivandija Kirigin
    Oblikovanje svjetla: Saša Mondecar

    Glume: Jelena Miholjević i Dražen Čuček

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19. studenog 2020. 

Piše:

Tomislav
Kurelec