Predstava koja je atraktivno započela a zatim se posve izgubila

Teatar &TD, Zagreb: Ivan Penović, Proces Kafka, red. Ivan Penović



  • Na kraju trosatne autorske predstave Proces Kafka Ivana Penovića njezin protagonist Josef K. izlazi kroz vrata koja u trenutku otvaranja bliješte zasljepljujućom bijelom svjetlošću. Logičan je to završetak predstave u kojoj se u barem šest do sedam varijanti stalno iznova prepričava zgoda o seljaku koji je došao pred vrata zakona, ali ga vratar nije puštao kroz njih, iako ga je seljak pokušavao podmititi. Vratar je poklone primao, ali ga ipak nije propuštao, a tvrdoglavi je seljak do kraja života ostao pred njima da bi pri završetku konačno upitao vratara zašto u tom beskonačnom čekanju nikada nije vidio da bi bilo tko drugi pokušao ući na ta vrata, na što mu je vratar odgovorio da su ta vrata samo za njega i nestao iza njih, dok je seljak umro.

    Ponavljanje te priče bilo je prečesto da i pored različitih vrlo uspješnih glumačkih interpretacija ne bi bilo dosadno, a nije ju se moralo ponoviti toliko puta da bi je gledatelj uspio zapamtiti, a po mogućnosti i shvatiti kako se Penović poslužio Kafkinim Procesom da bi iskazao svoj stav kako suvremena društva uništavaju pojedince zakonom koji im je doduše nadohvat ruke, ali toliko nerazumljiv da će ih dokrajčiti svojom nedokučivošću.

    Kafkin nedovršeni roman ne samo da pripada vrhuncima književnosti dvadesetog stoljeća nego je i djelo koje je imalo izvanredno snažan utjecaj svojim idejama, a posebice prikazom propasti pojedinca u sukobu s društvenim i zakonodavnim sustavom koje ne uspijeva razumjeti. Kao i većinu Kafkinih djela koje je autor želio spaliti ne vjerujući u njihovu vrijednost, i Proces je sačuvao njegov prijatelj Max Brod koji je tekstove opremio objašnjenjima, a ponekad ih je i dopisivao. Vjerojatno zbog zahvalnosti što je spasio takav izvanredan opus, Brodova su tumačenja desetljećima bila uvažavana gotovo kao zakon, pa ni kazališne adaptacije Procesa nisu previše odstupale od proznog teksta. To strahopoštovanje se sve više gubilo u drugoj polovici prošlog stoljeća u kojem je i inače često redateljeva vizija koristila dramski tekst tek kao povod za pretežno vlastitu kreaciju, a u Procesu se to posebice vidjelo u različitim načinima osmišljavanja smrti Josefa K.

    Tako je 2018. u vrlo dobroj izvedbi kazališta Gavella redatelj Rene Medvešek, koji je sačuvao glavne linije fabule romana u tipično kafkijanskoj atmosferi straha i apsurda, svoj stav ne samo prema Kafki nego i prema suvremenosti jasno iskazao upravo neočekivanim ubojstvom Josefa K. zatrpanog registratorima kao simbolom birokracije koja pojedincu oduzima život.



    Penoviću je Proces ipak samo polazište u stvaranju vlastite vizije suvremenog svijeta tek djelomice sagledanog kroz Kafkinu vizuru. Ona je vidljivija u prvom znatno boljem i kraćem dijelu predstave koji do jedine pauze traje tek trećinu vremena. Tu autor predstave efektno predstavlja glavne elemente radnje, a i glavne teme romana.

    Prikrivenoj stravi kafkijanskog univerzuma u kojem je pojedinac izgubljen između svakodnevnih problema sustava koji ne razumije i fantastike koja potencira strah, Penović je našao dojmljivu suvremenu inačicu gradeći jednako neugodan svijet koji prelazi u grotesku.

    Dojmljivosti takvog viđenja današnjice bitno je pridonijela grupa mladih glumaca (Matija Čigir, Karlo Mrkša, Bernard Tomić, Pavle Vrkljan, Domagoj Janković) koja je i u dosadašnjoj suradnji s Penovićem ostvarivala visoke domete. Ovdje Čigir kao protagonist Josef K. iznimno uspjelo minimalističkim sredstvima ostvaruje lik čovjeka koji odustaje od borbe sa sustavom, pritom bezuspješno nastojeći sačuvati integritet i ljudsko dostojanstvo, dok ostali maksimalno ekspresivno tumače razne likove koji čine grotesku življom i vizualno ekspresivnijom. Pritom im izvanredno pomaže i Lana Barić koja vrhunski tumači nekoliko raznih ženskih likova. Penović im daje životnu radost i snagu, čime se potpuno razlikuju od Kafkinog određenja žena kao bića koja trpe i pokušavaju se seksom izvući iz najtežih pritisaka muške dominacije. Vrlo dobar dojam tog prvog dijela pojačava i sugestivna glazba Karla Mrkše i Filipa Triplata koji je i autor originalne scenografije koja svojim glavnim elementom - brojnim velikim plohama, stvara začudnu atmosferu scenskih događanja.

    Međutim, nakon toga dolazi drugi dio. Iako većina predstava s jednom pauzom ima znatno kraći drugi dio (što je i primjerenije uobičajenoj koncentraciji gledatelja), Penović naglašeno odstupa od takve prakse, pa vjerojatno zbog željene originalnosti ima dvaput duži drugi dio predstave koja se pritom kreće i drugim smjerovima. Od groteske - koja se nerijetko drži suvremenom inačicom tragedije, autor se sve više usmjerava prema karikaturalnim prizorima od kojih je tek manji dio doista duhovit, a njihova različitost razbija bilo kakvu dramaturšku cjelovitost.



    Možda je autor želio te prizore objediniti već spomenutim ponavljanjem priče o seljaku pred vratima zakona, ali bojim se da je većinu publike počelo nervirati to da joj se ponavlja nešto što joj je već dugo poznato. Zbog toga je malotko bio zaintrigiran za razmišljanje o samom kraju kada Josef K. prolazi kroz vrata u blještavu bjelinu, iako je možda tu skriven jedan od ključeva za razumijevanje Penovićeve predstave koja je atraktivno započela, a zatim se posve izgubila.

    Produkcija: Teatar &TD, Zagreb
    Premijera: 25. studenog 2020.


    Režija i adaptacija: Ivan Penović
    Scenografija: Filip Triplat
    Glazba: Karlo Mrkša i Filip Triplat
    Kostimi: Ansambl predstave

    Izvode: Matija Čigir, Karlo Mrkša, Bernard Tomić, Lana Barić, Pavle Vrkljan, Domagoj Janković, Ivan Penović

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 1. prosinca 2020. 

Piše:

Tomislav
Kurelec