Pronicljiva, prepredena i eterična barunica

Gradsko dramsko kazalište Gavella: Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi, red. Miroslav Međimorec; Osvrt na izvedbu u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, 5. studenog 2020.

• Vrijeme premijerne izvedbe najrecentnije Gospode Glembajevih koji su producirani u nekom zagrebačkom institucionalnom kazalištu, a to je predstava GDK Gavella u režiji Miroslava Međimorca, čini se danas kao neka vrlo daleka, potpuno drukčija prošlost. Iako je prošlo tek oko godinu dana (premijera je bila na Gavellinoj sceni u Frankopanskoj 6. prosinca 2019.), gledateljsko iskustvo danas značajno se razlikuje od onog iz tog vremena, a hrvatska kazališta i njihova publika još mogu biti vrlo sretni da, za razliku od brojnih europskih i svjetskih kolega, uopće imaju mogućnost igrati za publiku prisutnu uživo u gledalištu. Osim toga, Gavella je posljedice zagrebačkog potresa osjetila vrlo snažno te, do završetka sanacije svoje matične zgrade, mora pronalaziti prostor za igranje u gostima. Stoga je reprizni ciklus predstava iz ranijih sezona izveden na Kaptolu, na sceni Komedije, gdje su igrane tri predstave, među ostalima i Gospoda Glembajevi.
  
  No, ma kako ove izmjene bile važne, one za život predstave nisu presudne, pogotovo kad je postavljena tako da ne ovisi nužno o pojedinom (izvan)kazališnom prostoru. Međimorčevi Gospoda Glembajevi svojom konzervativnom mizanscenom nisu se posebno referirali na scenu u Frankopanskoj, nego su je koristili tradicionalno, kao prazni prostor, kutiju koju je potrebno ispuniti teatarskom iluzijom. Stoga i predstava viđena na Kaptolu ne izgleda bitno drugačije od one u Frankopanskoj, niti se što bitno u scenografiji, načinu kretanja glumaca ili nepostojanju interakcije s publikom promijenilo. Ono što se promijenilo te je u konačnici i povod ovome tekstu, jest nositeljica glavne ženske uloge u drami – a to je dakako barunica Castelli-Glembay, kako Krleža piše u popisu osoba, druga legitimna supruga Nacija (Ignjata) Glembaya. Umjesto Nataše Janjić Medančić, koja je ulogu igrala na premijeri i reprizama u prošloj sezoni, kao alternacija je preuzela Bojana Gregorić Vejzović.
  
  
  
  Kako, dakle, barunicu Castelli igra Bojana Gregorić Vejzović? Na viđenoj izvedbi (osvrt na predstavu odigranu 5. studenog) možda bi najbolje bilo opisati ju kao korektnu i smirenu. Castellica Bojane Gregorić Vejzović izgrađena je kao ponešto suzdržana, čak eterična žena svjesna vlastitog interesa, ali uglavnom ne abruptivna u njegovoj obrani ili koketna u prezentaciji. Zanimljivo je kako se uloga, koja je od početka dominantna pojava na sceni, može realizirati bez potrebe za nametanjem, stvarati kao da proizlazi iz suigre a ne vlastite želje za isticanjem, što bi mogao sugerirati crveni kostim, dakako damska toaleta, naslijeđena od prethodnice u istoj ulozi. Barunica tako dobiva mnogo više dimenziju pronicljivosti, prepredene borbe za vlastite interese s mjerljivim, opipljivim rezultatom trokatnice i debelih bankovnih depozita nego dame koja samosvjesno koristi vlastite apele na slabe muškarce s kojima dolazi u doticaj. Rasap Glembajevih i odnosi između pokvarenih interesenata koji ih okružuju dobiva na važnosti, a Castellica se, iz nekako glavne pozicije centra oko kojega se kreću svi uzroci, postaje u interpretaciji Bojane Gregorić Vejzović više dijelom problema.

  Ipak, važno je naglasiti kako Bojana Gregorić Vejzović u dramaturškoj cjelini ne odudara bitno od percepcije prodorne i beskrupulozne prostitutke transformirane u pripadnicu visokog društva koja upropaštava sve oko sebe. Ta je percepcija zadržana. Gregorić Vejzović ne gradi barunicu kao lik drukčiji od njezinih dramaturških silnica. To joj, u konačnici, ne dopušta ni tradicionalno, konzervativno, tekstu posvećeno čitanje drame redatelja Međimorca. Svoju Castellicu kreirala je drukčije na razini izvedbe, mnogo prigušenije i manje prodorno, no čini se kako je to način koji će teško donijeti prepoznatljivost.
  
  Ta i takva barunica Castelli kao amblematska uloga hrvatske dramske literature duboko je upisana u gledateljske i kritičarske predodžbe temeljene na obrazovanju, osobnom iskustvu gledanja i drugim izvorima kulturoloških percepcija. Stoga je glumački ona vrlo zahtjevan zadatak za svaku glumicu koja je se prihvaća, jer su koordinate očekivanja uvelike formirane i ostaje dojam kako joj se ne može mnogo dati ni oduzeti. Nakon odgledane predstave ostaje dojam kako je Bojana Gregorić Vejzović upravo to i postigla, ostvarivši korektnu, ponešto prigušenu ulogu koja je u svemu ispravna, ali ne i jako pamtljiva.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 4. prosinca 2020.
  
  Produkcija: Gradsko dramsko kazalište Gavella
  Premijera: 6. prosinca 2019.
  
  Redatelj: Miroslav Međimorec
  Scenograf: Zlatko Kauzlarić Atač
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Autor glazbe: Matej Meštrović
  Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
  Jezična savjetnica: Đurđa Škavić
  Oblikovatelj video materijala: Nika Pećarina
  Asistentica scenografa: Nina Silobrčić
  Vizualni identitet predstave: Ivona Đogić Đurić / Crtaona Studio
  Autor fotografija: Hrvoje Zalukar
  Inspicijentica: Snježana Majdak
  Šaptačica: Andrea Glad
  
  Darko Stazić: Naci (Ignjat Jacques) Glembay
  Nataša Janjić Medančić / Bojana Gregorić Vejzović: Barunica Castelli-Glembay
  Amar Bukvić: Dr. phil. Leone Glembay
  Dijana Vidušin: Sestra Angelika Glembay
  Darko Milas: Titus Andronicus Fabriczy-Glembay
  Ozren Grabarić: Dr. iuris Puba Fabriczy-Glembay
  Sven Medvešek: Dr. med. Paul Altmann
  Hrvoje Klobučar: Dr. theol. et phil. Alojzije Silberbrandt
  Andrej Dojkić: Ulanski Oberleutnant von Ballocsanszky
  Nikola Baće: Sluga
  Emma Martinjak, Emilija Šušković Jakopac: Sobarice

Piše: