Studija o rudarskom mjestu i kolektivu koji potkopava samog sebe
Teatar EXIT, Zagreb: Vedrana Klepica, Keinberg – mjesto koje nestaje, red. Vedrana Klepica
-
Mjesto koje nestaje, gubi svoj identitet kako bi ga zamijenilo novim, turističkom eksploatacijom starog, prodavanjem priče o vlastitoj rudarskoj, radničkoj prošlosti, dok i doslovno, fizički nestaje jer su ga sami njegovi stanovnici, radeći u rudniku, kopajući rovove za vlastitu egzistenciju (ali i bogaćenje onih privilegiranih među njima), potkopali. Keinberg – mjesto koje nestaje naslov je teksta dramatičarke i dramaturginje Vedrane Klepica, a bavi se pričom o upravo takvom mjestu. Neimenovanom, iako je već na početku, a pogotovo tijekom predstave podosta jasno kako je temeljen na sudbini gradića Kiruna u švedskom dijelu Laponije, poznatom po rudniku željezne rudače koji ga je istovremeno učinio prebogatim, ali i doslovno nestajućim, jer su ga rovovi potkopali. No, to nije najvažnije.
Keinberg se očito gradi kao univerzalna priča, pars pro toto, sinegdoha za (post)industrijske gradove kojima je njihova industrija prvo bila razlog razvoja i blagostanja, a zatim postala prokletstvo zbog kojeg trpi kvaliteta života, ali ga se i nemilosrdno turistificira kako bi se zadovoljilo turiste željne priče, autentičnog iskustva i sličnih mistifikacija suvremene industrije putovanja. Predstavu su producirali Domino i Festival Ganz nove perforacije u suradnji s Teatrom Exit, na čijoj je sceni i izvedena (premijerno 1. prosinca, a ovaj se tekst odnosi na reprizu igranu 4. prosinca).
Scenom dominira hrpa rudače, koju glumci stalno premještaju, prebacuju, drže u rukama, razgrću lopatama. Četvero ih je, obučeni su u stiliziranu rudarsku opremu, kacige, gumene čizme, kreću se uokolo i nešto zapisuju, izbacuju brojke i podatke, ali ne rudare. Kao dokumentaristi, možda nekovrsni znanstvenici, možda inženjeri rudarstva, a možda i znatiželjnici, zapravo je nevažno, prikupljaju podatke, nakon čega kreće odmatanje priče o rudarskom gradu i njegovim stanovnicima, pridošlicama pristiglima odasvud u potrazi za, kako to već biva, boljim životom i perspektivnom plaćom.Nižu se prizori smješteni u, primjerice, noćne klubove kao mjesta susreta i upoznavanja brojnih radnika-muškaraca s rijetkim radnicama, stan udovice čiji je suprug poginuo u rudarskoj nesreći a ona od odštete uređuje stan, saunu u kojoj se (bivši) rudari opuštaju (dok im je pod nogama stalno prisutna hrpa rudače), interpretacijskog centra kojim vode turiste prodajući im priču o vlastitom iščezlom identitetu. Promjene su ostvarene jednostavno a efektno, projekcijama u pozadini koje ambijentiraju, promjenama kostima koji posreduju značenje te lucidnom upotrebom rasvjete. I dok se na početku u tim crtanjima konteksta i pridavanjima značenja prizorima može pronaći pokoja nezgrapnost i doslovnost (pjevanje na švedskom, koreografska rješenja, pa čak i previše pripovijedanja u prvim prizorima), kako predstava odmiče taj se osjećaj gubi, a zamjenjuje ga upotpunjavanje priče koja je i lokalna i intimna, i aktualna i svevremenska, i idejno apstraktna i emotivno konkretna.
Likovi rastu i oblikuju se u samosvojne karaktere, a da im imena nisu ni važna, mjesto im postaje blisko i neodvojivo od njihove svakodnevice, ali se i pokazuje kao iskustvo koje bi, uz malo promjene, mogli dijeliti i Labin i Tuzla i mnogi drugi svjetski gradovi kojima su njihovi rudnici donijeli prosperitet i pad (doslovno i metaforički), a čiji su stanovnici generacijski obilježeni rudarstvom, makar ono bilo i samo svoj vlastiti turistički odraz.Glumci prolaze brojne transformacije u raznim ulogama koje je potrebno okupiti u neku vrstu identiteta okupljenog oko rudnika kao razloga dolaska u negostoljubivo mjesto usred ničega. Čine to vrlo uspješno, izvedbeno su snažni, ekspresivni, a bez pretjerivanja, studiozno gradeći detalje prizora od kojih se sklapa uglavnom mozaična, često asocijativno organizirana cjelina. Nataša Kopeč i Hrvojka Begović imaju nešto više prostora od muškog dijela ansambla, Borisa Barukčića i Pavla Vrkljana, pa stoga i više dolaze do izražaja, no ne presudno. Uglavnom uspješno je izbjegnuta mogućnost upadanja u ilustraciju bez uvjerljivosti, puko davanje forme i ruha idejnim pozadinama pojedinih prizora.
Glumci su, ukratko, uspjeli balansirati između izgradnje likova i posredovanja njihove pozadine, snažnog komentara, idejnog, pa i ideološkog označavanja odnosa prema propadajućoj industriji koja istovremeno osigurava i brutalno uništava egzistenciju kroz ekološku štetu (bizarno-crnohumorni je prizor u kojem jedna građanka na tavanu kuće drži posljednjeg soba u kraju kao kućnog ljubimca) do fizičke destrukcije grada, ali i otkrivanja nove egzistencije kroz turistifikaciju i prodaju iskustva.Pandemijske okolnosti donekle su pomaknule fokus, no i dalje je ovdje i sada vrijeme rapidne deindustrijalizacije i turistifikacije (baš kao i švedski grad u ovoj predstavi, brojni su hrvatski, možda još intenzivniji primjeri ovog procesa), utrke za profitom koji uništava sve pred sobom, ekoloških katastrofa koje su izazvane namjerno i svjesno. Vedrana Klepica Keinbergom je, dakle, kreirala vrlo aktualnu i angažiranu predstavu čija je suvremenost očita. S druge strane, ona funkcionira i kao svojevrsni postmoderni Germinal, studija o rudarskom mjestu i kolektivu koji naočigled potkopava samog sebe i emotivno i doslovno.
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 8. prosinca 2020.Produkcija: Teatar EXIT, Zagreb
Premijera: 1. prosinca 2020.
Tekst i režija: Vedrana Klepica
Scenografija i kostimografija: Petra Pavičić
Glazba: Hrvoje Nikšić
Oblikovanje svjetla i videa: Ivan Lušičić Liik
Suradnica za pokret: Anna Javoran
Glume: Nataša Kopeč, Hrvojka Begović, Boris Barkučić, Pavle Vrkljan
Piše:

Žganec-Brajša