Dramaturški manjkav prikaz žene u grču ruralnog realizma
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Monika Herceg, Gdje se kupuju nježnosti, red. Rene Medvešek
-
Kada joj je 2017. dodijeljen Goran za mlade pjesnike, a osobito od objave njezine druge zbirke Lovostaj dvije godine kasnije, Monika Heceg je višestruko proglašavana jednim od najzanimljivijih novih poetskih glasova hrvatske kulture. Krajem te iste 2019., HNK u Zagrebu je nakon pedesetak godina raspisalo natječaj za najbolji novi hrvatski dramski tekst. Monika Herceg se prijavila i jednoglasnom odlukom (kućnog) žirija pobijedila tekstom Gdje se kupuju nježnosti. U međuvremenu, okolnosti su poznate – kazališta su prošla zatvaranje u proljeće prošle godine, HNK dodatno i sagu s (ne)poštivanjem epidemioloških mjera kojoj se rasplet zasad ne vidi, ponovnim zatvaranjem u prosincu, da bi se 15. siječnja kazalište otvorilo praizvedbom nagrađenog teksta u režiji Renea Medvešeka (ovaj se osvrt odnosi na izvedbu 18. siječnja).
Gdje se kupuju nježnosti tematski pripada istom registru kao i znatan dio poetskog opusa Monike Herceg. Njome, dakle, dominira realizam, štoviše naturalizam u grču kojim se središnji lik žene, nazvane kriptičnim, kafkijanskim inicijalom K., pokušava suočiti sa svojim porijeklom i seoskom obitelji. Monika Herceg, poznato je, odrasla je u okolnostima koje uvelike podsjećaju na koordinate u kojima gradi svijet svog dramskog prvijenca – na selu, u ruralnom okruženju siromaštva i života po ustaljenim, prema svojim stanovnicima, a posebice ženama, često vrlo okrutnim pravilima. Stoga u drami, zasigurno, ima mnogošto autobiografsko. U tom smislu, ona djeluje snažno, autentično i proživljeno, a taj je dojam samo pojačan poimanjem kako je prostor drame onaj isti, tako geografski blizu zagrebačkom prostoru u kojem se praizvodi, a opet donedavno misaono tako dalekom, sve dok zagrebački historicizam i banijsku (ili banovinsku, svejedno) ruralnost zlokobno nije ujedinio potres tek dvadesetak dana prije praizvedbe.I iako kazalište uvijek čini i ono oko njega, trenutak u kojem nastaje i izvodi se (što se zorno i bolno moglo ponovno i ponovno osvijestiti tijekom proljetnih zatvaranja), to oko i naoko kazališta, stvaranje očekivanja i kreiranje predstave, pa onda i repertoara na temelju kriterija koji više uvažavaju ono oko imanentne umjetničke vrijednosti djela nego samu tu vrijednost, može završiti poprilično loše. Gdje se kupuju nježnosti zorni je primjer i dokaz toga. Tekst, naime, Monike Herceg, pun je dramaturških manjkavosti, želi istovremeno biti bolni krik seoskog naturalizma i žene koja se želi osloboditi njegovog fatuma obilježenog ograničenošću, determiniranošću, obiteljskim nasiljem i tragedijama, ali i poetska ispovijest, poezija transponirana na scenu i tako osvjedočena u svojoj stvarnosnosti.
Rezultat je sat i pol izgovaranja replika jedne nalik na drugu, punih refleksija koje zvuče kao već mnogo puta iskazani monolozi, naizmjence u prozi i stihu, a događa se malo te se sve uskoro počinje doimati nekako šupljim, istim, pa i napornim. Da, važno je to o čemu Monika Herceg piše, da, ispočetka je potresno (svakako više onima koji ne poznaju pjesnikinjin poetski imaginarij od ranije), ali brzo postaje zamorno, jer je vrlo slabih dramskih potencijala, a htjelo bi biti, sa svim smrtima, nasiljima i nerazumijevanjima koje obuhvaća.
Redatelj i dramaturginja Jelena Kovačić, čini se, mučili su se prikazati dramskim nešto što ima značajne dramske manjkavosti, a da opet ne izmijene tekst previše i ne učine predstavu tek tematski sličnom predlošku. Najvidljivija je intervencija razlamanje lika K. u tri glumačke osobe, tri glumice koje igraju dijelove istog karaktera, što je donekle pridonijelo dinamiziranju, ali i mehaniziranju promjena između njih. Nešto se i očistilo, određeni nepotrebni likovi su izbačeni (određeni su i ostali, pa tako Brat provodi vrijeme na sceni bez nekog vidljivog utjecaja na bilo što, tek se tu i tamo angažirajući u, u biti, zadacima statista ili scenskog radnika).
Scenografija Tanje Lacko obilježena je krumpirima, koje glumci na početku pobacaju po sceni crtajući tako prostor ruralnog siromaštva, a uz njih se pojavljuje tek pokoji komad pokućstva, više kao utilitarni rekvizit. Kostimografija Doris Kristić je očekivana i daje najjasniju, skoro stereotipnu sliku likova Majke, Bake, Oca, dok su tri K. obučene neutralno crno. Dodatno se iskazi K. pokušavaju dinamizirati i ilustrirati svjetlom (Aleksandar Čavlek), glazbom, potkraj izvođenom uživo (Zoran Šćekić, Nenad Sinkauz, Pavle Jovanović) te videom (Ivan Marušić Klif), a slično se koriste i roto-pozornica i mikrofoni.
Glumice i glumci trude se iz svojih likova izvući najviše što mogu. Tako Daria Lorenci Flatz, Lana Barić i Jadranka Đokić, tri K., svaka pokušava dati dio nijansi iste osobnosti, no uspjeh u tome je dvojben – ne toliko zbog njihovih pogrešaka ili nerazumijevanja finih nijansi između istog karaktera razlomljenog u tri različite osobe, nego zbog manjkavosti samog karaktera kao mnogo više izvora monologa od cjelovite dramske osobe kojoj valja vjerovati. Nina Violić kao Majka najuspješnija je u gradnji karaktera koji je dramski uvjerljiv te vješto balansira između stereotipnosti i emotivnosti, naturalističke determiniranosti i bljesaka iskrenih, naravno neuspješnih, pokušaja oslobođenja i iznošenja vlastite istine duboke povrijeđenosti. Slično je, iako s dosta manje prostora, kreirana i Baka Mirte Zečević. Otac Igora Kovača već je podosta stereotipnija figura unatoč vlastitoj simboličkoj važnosti, a Brat Filipa Vidovića sveden na statista.
Na kraju ostaje dojam predstave obilježene poezijom koja bi htjela biti humana, vjerojatno to i uspijeva, ali je uvelike dramski anemična pa postaje niti realistična u ocrtavanju grubosti vlastitog svijeta, niti emotivna u njegovu poimanju. Podržavanje novog domaćeg dramskog pisma kroz natječaj i izvedbu na sceni HNK svakako je hvalevrijedno, no nakon viđenog rezultata ostaje dojam kako bi središnje nacionalno kazalište, ako je već željelo nešto u ovom žanru, imalo mnogo bolji rezultat da je postavilo koje od sličnih djela (primjerice, Svoga tela gospodar Slavka Kolara), a kakvima obiluje naša, često izvan najužeg kruga željeznog kanona, zanemarivana dramska baština.© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 23. siječnja 2021.
Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
Premijera: 15. siječnja 2021.
Autorica: Monika Herceg
Redatelj: Rene Medvešek
Dramaturginj: Jelena Kovačić
Scenografkinja: Tanja Lacko
Kostimografkinja: Doris Kristić
Skladatelji: Zoran Šćekić, Nenad Sinkauz, Pavle Jovanović
Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
Oblikovatelj videa: Ivan Marušić Klif
Glume: Lana Barić, Darija Lorenci Flatz, Jadranka Đokić, Nina Violić, Mirta Zečević, Igor Kovač, Filip Vidović
Piše:

Žganec-Brajša