Groteskna farsa gargantuovskih opsega, ali ne i oštrine
Satiričko kazalište Kerempuh: J. B. P. Molière, Škrtac, red. Dora Ruždjak Podolski
-
Teško bi se u komedijskom žanru našlo amblematskijeg opusa od Molièreova, a u tom opusu Škrtac svakako zauzima jedno od najistaknutijih mjesta. Stoga je razumljivo da je Satiričko kazalište Kerempuh kao prvu premijeru u 2021., u vremenu neizvjesnosti i nesigurnosti, odlučilo postaviti upravo taj slavni komad. Njegov humor je siguran i svevremenski vibrantan, priča o Harpagovoj patološkoj škrtosti i njezinim posljedicama je kanonski prepoznatljiva i osigurava sigurnu, tako potrebnu dozu zabave i smijeha, sa - što je također vrlo važno, sretnim krajem. Premijerna je izvedba održana 19. siječnja (ovaj se tekst odnosi na pretpremijeru dva dana ranije) u režiji Dore Ruždjak Podolski i dramaturškoj adaptaciji Tomislava Zajeca.Škrtac, kako ga vidi adaptacija Tomislava Zajeca, komad je zreo za tretman cjelovitim registrom postmodernizma. Baš kao što se Molière pišući svoju dramu slobodno poslužio uzorom, našavši ga dakako u Palutovoj Aululariji, Zajec koristi slavno djelo kako bi (pre)ispisao komad slobodno varirajući, nadopisujući i preispisujući mjesta za koja nađe da su zgodna i prigodna za aktualizaciju, a ipak ne napuštajući u bitnome Molièreovu okosnicu. Uglavnom se radi o različitim (pop) kulturnim referencama, pa se tako u tekstu nađu Shakespeare, Čehov, Dostojevski, Murakami, ali i Mišo Kovač, a na kraju (sasvim pirandellovski, iako motivacija za to nije sasvim jasna) na scenu izlazi i sam Molière kroz lik Anselma i počinje raspravljati s vlastitim likovima, e da bi se sve opet vratilo na staze predloška i završilo na poznat način.
Pristup svakako lucidan i ludički, koji razigrano prepoznaje i hvata tradiciju s jedne i slobodnu aktualizaciju s druge strane. Za razliku od brojnih adaptacija i aktualizacija u autorskim projektima „po motivima“, gdje najčešće stradava upravo klasika, Zajec je prema Molièreu pažljiv (toliko da ga čak i izvodi na scenu kad stvari zaguste), a opet slobodan i bez opterećenja velikog imena s kojim ima posla. U tome ima mjere, ne pretjeruje se niti se aktualizira mlako i pogrešno. Dakle, na papiru sve dobro funkcionira, čak i momenti koji bi se zadrtom klasičaru mogli učiniti skarednima (uvođenje referenci na popularne pjevače, potpuni raspad sustava pri kraju). Ipak, predstava u cjelini nije uspjela, stoga se postavlja pitanje - gdje je problem?
Prvenstveno, u trajanju, a onda i u režijskim rješenjima koja dva i pol sata predstave (s pauzom, ipak) nepotrebno subjektivno produljuju i preko tog vremena. Naime, mnogi se komedijski momenti, ako već ne u sadržaju (jer su vrela intertekstualnosti, pogotovo one pop-kulturne, dakako nepresušna), onda u izrazu i načinu, ponavljaju. Metoda na kojoj je izgrađena predstava prepoznatljiva je dosta brzo, prve reference počinju se javljati isto tako brzo te nakon toga sve djeluje kao nizanje brojnih sličnih prizora u okviru dobro poznate priče. Dodatno, mizanscena je opterećena scenskim pokretom često usmjerenim na crtanje prizora, postavljanje cjeline nepotrebno dugim i razvučenim kretanjima po sceni, koja jesu doduše komediografski impostirana (ima tu i slapsticka i karikature i poigravanja elementima scenografije i kostimografije) no djeluju kao nepotreban dodatak, predugi uvod, a ne integralni dio cjeline prizora.Scenografija Stefana Katunara u skladu je s postmodernističkom intonacijom cjeline u poigravanju baroknim namještajem na način da ga izvrće naglavce i svodi na vlastitu karikaturu, kakva se može sresti u kič-staretinarnicama, čime se podcrtava poanta, a rješenja su istodobno dovoljno funkcionalna. Kostimi Barbare Bourek eklektični su, pa su tako neki važniji likovi obučeni u stilizirane kvazipovijesne barokno-klasicističke oprave (Harpagon, Élise, Anselme), dok su drugi (Mariane, La Flèche, Frosine) u suvremenom karikiranom ruhu. Glazba Stanislava Kovačića zanimljiva je i dovitljiva, ali se utapa u predugim postavljanjima prizora, dok je svjetlo Miljenka Bengeza odgovarajuće i uglavnom nenametljivo.
Hrvoje Kečkeš igra glavnu ulogu Harpagona izbalansirano, uz vidljivo poigravanje likom te uspijeva održati tempo bez klizanja bilo u zamor, bilo u karikaturu. To se ne može reći za više-manje cijeli ostatak ansambla, posebno manje uloge, koje su svedene na karikaturalno zatvaranje puteva vlastitog razvoja. Nešto više prostora u tome imali su, jednostavno zato što su više na sceni, Josip Brakus (Cléante), Maja Posavec (Élise) i Filip Detelić (Valère), no ni oni se nisu uspjeli značajnije pomaknuti, dok su uloge ostalih zapravo vrlo jednostavne karikature (a još igraju Iskra Jirsak, Linda Begonja, Borko Perić, Luka Petrušić, Damir Poljičak, Karlo Mlinar te u alternaciji Dražen Čuček i Vedran Mlikota).
Sveukupno, Kerempuhov je Škrtac mogao bolje, zabavnije i postmoderno vragolastije, a pritom – kraće i jezgrovitije. Ovako je dobivena groteskna farsa gargantuovskih opsega, ali ne i, nažalost, oštrine.© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 23. siječnja 2021.
Produkcija: Satiričko kazalište Kerempuh
Premijera: 19. siječanj 2021.
Redateljica: Dora Ruždjak Podolski
Autor adaptacije: Tomislav Zajec
Scenografkinja: Stefano Katunar
Kostimografkinja: Barbara Bourek
Glazba: Stanislav Kovačić
Oblikovatelj svjetla: Miljenko BengezGlume: Hrvoje Kečkeš, Josip Brakus, Maja Posavec, Filip Detelić, Iskra Jirsak, Linda Begonja, Borko Perić, Luka Petrušić, Damir Poljičak, Karlo Mlinar, Dražen Čuček/Vedran Mlikota
Piše:

Žganec-Brajša