Maštovit i aktualan apsurdistički komad pun dosjetki

Istarsko narodno kazalište, Pula: Eugene Ionesco, Ludilo u dvoje, red. Luka Mihovilović

• 
  
  Ludilo u dvoje predstava je Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula, premijerno izvedena na početku nove sezone, a savršeno pogođena za trenutak u kojem živimo - pun apsurda i proturječnosti, nepredvidivih situacija, izolacije...

  Riječ je o tekstu koji je 1962. godine uz još dvojicu kolega osmislio Eugene Ionesco, prema prijedlogu redatelja Antoinea Bourseillera. Ludilo u dvoje je jedan od tri djela omnibusa Spavaćice. Tematska poveznica sva tri djela bila je ista, prepirka u sobi s tri izlaza i jednim krevetom. 

  Ludilo u dvoje pravi je primjer kazališta apsurda. Njih dvoje supružnici su, svojevoljno izolirani, zatvoreni u svoja četiri zida dok vani bukti Hladni rat. Vode beskonačne razgovore, rasprave i donose kompromise tipične za bračni par - hoće li ili ne otvoriti prozor i slično. Primjerice, svađaju se oko toga jesu li kornjača i puž ista životinja. Njihove su rasprave toliko apsurdne, ali ne i nezamislive u stvarnom bračnom životu, što i jest ono što ih čini duhovitima.

  Propitkivanja tipa „što bi bilo kad bi bilo“ konstantno postavljaju sebi i jedno drugome, a posebice je to smiješno kad Ona stalno naglašava kako ju je On zaveo i odvojio od tadašnjeg supruga, što se zbilo prije punih 17 godina.

  On pak u želji da ponekad pobjegne od naporne supruge a u nemogućnosti da ode, „odlazi u ormar“ - doslovno stavlja glavu u ormar. Poveznica je to s današnjim životom u izolaciji, kada bi se mnogi bar nakratko maknuli, ali zbog epidemiološke situaciji često doslovno ne mogu nigdje. Unatoč razmiricama koje ponekad vode i do agresivnosti, dvojac iz predstave privržen je jedno drugome i složni su u svojoj ludosti. Toliko vas uvuku u svoj svijet da, iako pun paradoksa, on i vama postaje sasvim normalan i prihvatljiv.

  Ludilo u dvoje termin je koji se koristi za službenu dijagnozu koja predstavlja rijedak psihički poremećaj kojeg karakterizira prijenos sumanutih ideja i/ili abnormalnog ponašanja s jedne osobe na drugu (ili više njih) koje su u bliskoj emocionalnoj vezi. Obično jedna osoba koja ima izvorni psihotični poremećaj inducira sumanutost kod druge osobe.

  
  
  Ludilo bračnog para u predstavi očituje se, između ostalog, i u tome kako oni pijuckaju čaj i razglabaju o banalnim stvarima kao da pod njihovim prozorom ne pucaju granate i vani ne bjesni rat. Čekaju samo da se to smiri kako bi stavili na glavu svoje šešire tj. krune i otišli u šetnju kao da čekaju da stane kiša. Njezino je ludilo izvrsno prikazano u prizoru u kojem neprestano manijakalno češlja kosu, dok si on neprestano toči čaj iz kristalnog čajnika i ne skida krunu s glave, iako je čitavo vrijeme kod kuće i u kućnom ogrtaču.

  Iako ima krunu na glavi, ni po čemu se ne da zaključiti da je on doista i kralj, jer se uopće tako ne ponaša. Dosjetljivo je nasred scene postavljena WC školjka na koju oboje odlaze obaviti nuždu i time se daje dojam kako je njihov život neodvojiv, kako nema privatnost i koliko su njih dvoje, unatoč svemu, bliski.

  
  
  Nju i njega igraju Lara Živolić i Luka Mihovilović, mladi glumci koji s lakoćom uprizoruju bračni par i oduševljavaju prirodnošću. Živolić nije upala u zamku preglumljavanja iako igra neuračunljivu ženu, dok Mihovilović odiše karizmom itekako poželjnom za glumca. On je ujedno zaslužan i za odličnu režiju i scenografiju na kojoj je, uz njega, radio i Goran Šaponja.

  Iako se radi o Maloj sceni na kojoj su postavljene svega dvije fotelje, toaletni stolić, dva ormara i stolić za čaj, uspjeli su uz pomoć zvuka vjerno dočarati i granatiranje, vjetar, otvaranje balkonskih vrata… Dosjetljivo su postavili cijevi iznad scene, iz kojih pada čađa za vrijeme granatiranja.
  
  Kostimografkinja Desanka Janković obukla ih je u jednostavne ali upečatljive kostime koji također na neki način prikazuju njihovo ludilo s obzirom na to da su pretjerani za boravak u kući i život u izolaciji.

  Kako je riječ o Ionescu, za očekivati je bilo (još) više duhovitih replika, što ne znači da tekst koji je prilagodio Luka Mihovilović nije maštovit, ponekad bizaran i pun dosjetki. Njih dvoje, iako često u žaru svađa, ne puštaju se i zajedno idu dalje, uz neizostavnu šalicu čaja, dakako.
  
  Ova se manja kazališna forma i igranje na Maloj sceni odlično uklopilo u „život kazališta po epidemiološkim mjerama“ iako je doista šteta da se ovako sjajan kazališni komad ne može igrati pred punim gledalištem.
  
  © Paola Albertini, KAZALIŠTE.hr, 15. veljače 2021.
  
  Produkcija: Istarsko narodno kazalište, Pula
  Premijera: 5. veljače 2021.
  
  Autor: Eugene Ionesco
  Prevoditeljica: Dana Milošević
  Autor adaptacije i redatelj: Luka Mihovilović
  Scenografi: : Luka Mihovilović, Goran Šaponja
  Kostimografkinja: Desanka Janković
  Oblikovatelji svjetla: Dario Družeta, Elvis Butković
  Asistent redatelja i inspicijent: Manuel Kaučić

  Glume: Lara Živolić (Ona), Luka Mihovilović (On)

Piše: