Preispitivanje prijateljstva s dovoljno umjetničkog pokrića

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Yasmina Reza, Art, red. Jasna Jukić

• 
  
  Kazalište Marina Držića premijerom predstave Art Yasmine Reza otvorilo je svoj ovogodišnji repertoarni izlog koji će, za očekivati je, slijedom još uvijek aktualnih pa onda i trajućih raznih protuepidemijskih mjera ali i, za pretpostaviti je, nešto suženijih financijskih dotoka, nuditi naslove koji će se nužno morati uklapati u novonastale, kakve-takve, okvire. Skromnije produkcije i izvedbe, isključivo na velikoj sceni s pragmatičnim izborima i naslova i umjetničkih suradnika i glumačkih podjela.
  
  U takvom ozračju dubrovačka publika dočekala je i novi premijerni naslov, pokazalo se, nepretencioznih iskoraka ali s radošću sudjelovanja u još jednom, usprkos svemu, kazališnom događaju koji svjedoči o neposustajanju i kontinuitetu koji će, vjerujemo, u nastavku sezone, uz nove naslove, donositi i nove izazove i, kako je najavljeno, ipak ambicioznije projekte obvezujućih umjetničkih pustolovina.

  Oni stariji možda se još sjećaju gostovanja Teatra u gostima s predstavom Art 1999. na sceni dubrovačkog kazališta i glumačkih kreacija Relje Bašića, Borisa Buzančića i Vanje Dracha. Yasmina Reza, u novijoj kronologiji Kazališta Marina Držića, igrana je i 2002. godine a predstavu Početak zimskog perioda režirao je Petar Selem. U predstavi su, podsjetimo, igrali dubrovački glumci: Jasna Ančić, Frane Perišin, Glorija Šoletić, Niko Kovač, Ivica Barišić i Jasna Jukić koja je eto nakon skoro dvadeset godina na istoj sceni svog matičnog kazališta redateljski potpisala ovo novo hrvatsko uprizorenje drame Yasmine Reza.

  Drama Art relativno je često igrana na međunarodnoj kazališnoj sceni i pratile su je uglavnom odobravajuće ocjene kritike i publike, koje su je preporučivale i učinile jednim od igranijih dramskih naslova ove afirmirane francuske dramatičarke s bogatim glumačkim iskustvom. Iako ne spada među njezine ponajbolje pa i nagrađivane drame, Art je, zbog svoje kazališne ekonomičnosti i relativno jednostavnih produkcijskih zahtjeva, čestim repertoarnim izborom profesionalnih kazališnih kuća ali i izvaninstitucionalnih kazališta i raznih drugih autorskih posezanja. U dubrovačkom slučaju, čini se, bila je jednim od mogućih izbora u novonastalim okolnostima svekolikih kazališnih utiha i reduciranih izvedbenih okolnosti.

  
  
  Priča o dugogodišnjem prijateljstvu trojice muškaraca, koji u ovoj dubrovačkoj podjeli iz nepoznatih razloga nisu Marc, Serge i Yvan nego su Srđan, Ivan i Marko, razotkriva i preispituje njihove odnose, interese i neke životne tragove koji se povremeno isprepliću u zajedničkim godinama prijateljstva, ali i odvojenim biografijama i tek naznačenim osobnim lutanjima i snalaženjima. Preispitivanje prijateljstva dugog 25 godine raspliće se u trenutku kada jedan od njih, dobrostojeći dermatolog Srđan, kupuje „bijelo platno“ navodno „poznatog“ slikara Antriosa za 200 tisuća, u dubrovačkoj izvedbi, kuna. Novonabavljenu skupo plaćenu apstraktnu sliku pokazuje najprije prijatelju Marku, pragmatičnom inženjeru koji ne razumije takav snobovski izbor i, osim nemoćnog smijeha i negodovanja, reagira koleričnim napadima s nedjelujućim lijekovima za smirenje. U igru je, logično, uključen i treći dio trolista prijatelja, nesigurni i neodlučni Ivan, opterećen obiteljskim nesuglasicama i pripremama za svoju novu ženidbu.
  
  Složena je tako dramska situacija u kojoj se sukobljavaju karakteri, pogledi na život i preispituju statusni odnosi dugogodišnjih prijatelja koji, neočekivanom kupnjom „bijele slike“ jednog od njih, postaju akteri drame sputani vlastitim životnim alibijima i izborima. Iako drama ne nudi neke dublje povode i razloge njihovim novonastalim preispitivanjima, nerazumijevanjima, sukobima pa i priznanjima, satkana je opora priča o prijateljstvu bez snažnijih dramaturških dubljih analiza ali vješto razmijenjenih pitkih dijaloga protkanih duhovitim verbalnim komentarima i humornim nijansama.

  
  
  Redateljica Jasna Jukić uredno slaže prizore ove konverzacijske drame dovoljno ritmički ujednačene, prepuštajući glumcima prostor igre i njeno vrijeme u koje su upleteni i u kojem su zatečeni. Postupak razotkrivanja odnosa među generacijski bliskim prijateljima podrazumijeva izdvojene krhotine njihove građanske svakodnevnice iz kojih se tek naziru situacije ranijih odnosa koji su ih povezali i spojili u veze koje traju, bez nakane dodatnih mogućih proširenja i dubljih pa i introspekcijskih analiza njihovih ranijih životnih epizoda.
  
  Zdeslav Čotić kao Srđan smireno s prikrivenim sumnjama u vlastiti izbor i ushićenjem novokupljenom slikom, brani svoju odluku i probuđenu strast prema „modernoj umjetnosti“ ali i dobrim poslovnim potezom s kojim bi, promijene li se cijene umjetnina, mogao profitirati. Marijan Nejašmić Banić kao Marko uspješno gradira i nadograđuje najprije diskretni i potisnuti cinizam, a potom i otvorenu ljutnju i nerazumijevanje prijateljevom, po njemu, neracionalno skupo plaćenom akvizicijom koja nikako da nađe mjesto na nekom od zidova njegova stana, ne trudeći se prikriti nerazumijevanje i ne odustajući od svojih razloga. Bojan Beribaka kao Ivan neodlučan je i nesiguran u novonastalim razmiricama svojih prijatelja, spreman izmiriti ih i relativizirati sukob, ali i opterećen vlastitim razočarenjima, životnim lutanjima, izgubljenostima i obiteljskom poviješću koja ga opterećuje, tražeći suosjećanje, savjete i pomoć u nedoumicama - sve toliko daleko od nametnutih i inzistirajućih intelektualnih rasprava  i razilaženja njegovih prijatelja. Svaki od njih na svoj način glumačkim prinosima ostvaruje pitku, dovoljno iznijansiranu igru koja ne opterećuje i traje upravo onoliko koliko treba.
  
  
  
  Dosluhno tako složenom redateljskom konceptu, bez dodatnih inzistiranja i iščitavanja pa i komentara, jesu i neutralna scenografija nužnog jednoobraznog sivog sobnog namještaja, izbor kostima i oblikovanje svjetla Paola Tišljarića, kao i glazbena intermezza Žarka Dragojevića. Ostvarena je tako uredna, ritmički ujednačena, solidno i uigrano odigrana predstava bez iznenađenja i mogućih iskoraka s dovoljno umjetničkog pokrića i svih nužnih produkcijskih prinosa koji će je, prema najavama, ostaviti na repertoaru na radost dubrovačke publike željne i ovakvih i najavljenih novih kazališnih susretanja.   

  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 24. veljače 2021.
  
  Produkcija: Kazalište Marina Držića u Dubrovniku
  Premijera: 19. veljače 2021.
  
  Autorica: Yasmina Reza
  Redateljica: Jasna Jukić
  Scenograf, kostimograf i oblikovatelj rasvjete: Paolo Tišljarić
  Autor glazbe: Žarko Dragojević
  Inspicijentica: Ivana Ljepotica
  
  Glume: Zdeslav Čotić (Srđan), Bojan Beribaka (Ivan), Marijan Nejašmić Nanić (Marko)
  
  

Piše: