Pitak klasični komad minimalnih dramaturških intervencija

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Niccola Machiavelli, Mandragola, red. Zoran Mužić

• 
  
  Niccolò Machiavelli svoju je komediju naslovljenu La Mandragola napisao u vremenu izgnanstva iz Firence uslijed optužbi za spletkarenje protiv vlasti i izdaju. Nije se taj majstor političke filozofije i legendarni lisac diplomacije, koliko je poznato, u životu inače previše bavio kazalištem; imao je drugih prioriteta i briga, no kad jest, napisao je dramu za koju njegov sunarodnjak Silvio D'Amico u poznatom priručniku Povijest dramskog teatra piše kako je „osamljeno remek-djelo, koje je reklo bi se slučajno nastalo zahvaljujući tome što se gotovo hirovito na području glumišta pojavio genijalan čovjek“. Komedija koja izvrgava ruglu suvremeno društvo Machiavellijevog doba naslov je dobila prema mandragori, biljci od koje se spravlja napitak za plodnost, što je ključno za komičnu napetost i zaplet.
  
  U renesansno je vrijeme ova komedija zapanjivala svojom neobuzdanom kritičnošću prema svima i svakome. Kako piše D'Amico, „to je komika koja užasava, koja zaleđuje“. No, bila je uspješna te je tako ismijavanje stvarnosti, onog „ovdje i sada“ dobilo zamah koji, zapravo, ne prolazi do danas. I dalje se ljudi najbolje smiju sami sebi i svojoj neposrednoj okolini, stvarnosti u kojoj žive, i dalje najbolju komiku izaziva ono prepoznatljivo dovedeno do karikature i rugla. Machiavelli je to shvatio, a zagrebačko kazalište Komedija u svojoj je premijeri, nakon dugog zastoja uzrokovanog svima poznatim okolnostima, upravo Mandragolu postavilo na scenu u režiji Zorana Mužića (ovaj se tekst odnosi na pretpremijeru 10. ožujka, premijera je održana dva dana kasnije).

  
  
  Zaplet je, zapravo, jednostavan, iako se kroz obrate i tipične komičke trope može činiti bezgranično zamršenim. Callimaco, mladić, vjetrogonja i pustolov, zaljubljen je u Lucreziju, mladu, lijepu i pobožnu, suprugu messer Nicija, čovjeka slabe razboritosti i još manje pronicljivosti, a k tome i znatno starijeg od supruge, s kojom bi očajnički želio dobiti dijete, nasljednika. Kako bi se domogao Lucrezijina kreveta, Callimaco uz pomoć svog sluge Siria i pokvarenjaka Liguria smišlja plan u kojem ključnu ulogu ima napitak od mandragore, navodno čudotvoran lijek za plodnost, ali sa značajnim, današnjim rječnikom kazano, ugrađenim bugom. Naime, prvi muškarac koji legne sa ženom riskira smrt od posljedica otrovne mandragore.
  
  Naravno, radi se o dobro smišljenoj prevari, čiji je jedini cilj postići Callimacov cilj zavlačenja u Lucrezijine odaje. On će to i uspjeti, i to tako da nagovori prvo messer Nicija, kojeg uslijed njegove naivnosti i nije trebalo previše nagovarati, a zatim i Lucreziju, uz svesrdnu pomoć njezine majke Sostrate i korumpiranog ispovjednika, fra Timotea. Konkretna gledateljska učitavanja pojedinih pojava i osoba iz stvarnosti u likove i njihove postupke sigurno su se razlikovala u Machiavellijevo vrijeme i danas, no svevremenost komičnog izvrgavanja ruglu ljudske gluposti i naivnosti, korumpiranosti i navodne učenosti ostaju, unatoč svim mijenama, aktualni.

  
  
  Stoga je razumljiva odluka redatelja Mužića i dramaturginje Petre Mrduljaš da u tekst interveniraju minimalno, tek tu i tamo kraćenjem i ubacivanjem pokoje dodatne duhovitosti (na primjer, replike o Turcima i kolcima ili pozdrav laktovima). Razumljivo je i da se vizualni kod predstave (scenograf Tomislav Ruszkowski, kostimografkinje Elvira Ulip i Eva Karakaš Bedrina) zadržava u domeni povijesnih stilizacija, pa su tako kostimi imitacija predodžbi o renesansnom odijevanju, a scena prikazuje trg na kojem se sve odigrava, s obveznim pogledom na vedutu Firence.
  
  Na početku, scena se rastvara iz kazališnih kola, što možda i nije povijesno sasvim točno, ali Komedijina izvedba i ne stremi biti povijesno osviještena nego se koristi povijesnim stilizacijama kako bi kreirala posvema klasičnu, školsku inscenaciju poznatog teksta. Glazba (Mate Matišić) nije izuzetak – zanimljiva je, ali ne i posebno pamtljiva, pjeva se i na talijanskom, što pomalo remeti tijek događaja i nije smisleno uklopljeno u cjelinu. Sve je u ovoj predstavi nekako očekivano i zanatski. Tekst je postavljen bez pretjeranih intervencija (što je dobro, jer pokazuje njegovu trajnu aktualnost i činjenicu da i danas bez problema drži publiku zainteresiranom), scena je takva, kostimi su takvi. I glumačke izvedbe.

  
  
  Fabijan Pavao Medvešek kao Callimaco nije više nego korektan – pjeva on i kreće se, no bez prave snage, upečatljivosti i vrckavosti, lakoće izvedbe. Ronald Žlabur kao njegov sluga Siro iz nevelike je uloge kreirao najbolje ostvarenje predstave, prepredenog i proračunatog, pomalo ciničnog slugu koji svojem gospodaru jednako služi i njime upravlja. Davor Svedružić je priglupog messera Niciju donio u stalnom pretjerivanju, karikaturalnom podcrtavanju lika, u čemu mu se pridružuju i Dubravka Ostojić kao Sostrata te Ivan Magud kao pokvarenjak Ligurio. Fra Timoteo, ispovjednik Lucrezijin, a prema čijoj su osobi i instituciji koju predstavlja (Crkvi) Machiavellijevi komičke strelice možda i najsnažnije uperene, suzdržan je više nego oblikovan kao negativac. Igra ga Goran Malus. Dajana Čuljak kao Lucrezija nije mnogo mogla; njezin je lik više objekt nego subjekt radnje.

  Nakon nešto manje od sat i pol, koliko predstava traje, ostaje dojam klasičnog, odrađenog komada koji ne zamara, može se pitko gledati ali malo čime uzbuđuje, ni u jednom trenutku ne polazi putem inventivnosti, kao što je to davno učinio baš Machiavelli napisavši Mandragolu.

  Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 13. ožujka 2021.

  Produkcija: Zagrebačko gradsko kazalište Komedija
  Premijera: 12. ožujka 2021.
  
  Režija: Zoran Mužić
  Dramaturgija: Petra Mrduljaš
  Scenografija: Tomislav Ruszkowski
  Kostimografija: Elvira Ulip i Eva Karakaš Bedrina
  Glazba: Mate Matišić

  Glume: Fabijan Pavao Medvešek, Ronald Žlabur, Goran Malus, Davor Svedružić, Dubravka Ostojić, Ivan Magud, Dajana Čuljak

Piše: