Živo, aktivno i kreativno kazalište unatoč i usprkos svemu
Pregled ostvarenja zagrebačkih kazališta u 2020. godini
-
Započeti članak zamišljen kao pregled kazališne 2020. u Zagrebu riječima „pandemija“ i „potres“ potpuno je očekivano, već pomalo dosadno i ponavljajuće. Toliko je tekstova ispisano, toliko izrečeno (uglavnom virtualno, na raznim raspravama na daljinu, podcastima i sličnim žanrovima u procvatu uslijed protuepidemijskih mjera) o utjecaju pandemije na izvedbene umjetnosti, na uživost kao njihovu bitnu komponentu, ekonomske posljedice, ogoljivanje neravnopravnosti neovisne i institucionalne scene, da svaka takva rečenica zvuči kao ponavljanje. Ipak, koliko god se željelo, ne može se pobjeći od realnosti, vratiti vrijeme unatrag ili ga pogurati unaprijed u neku željenu budućnost u kojoj bolest neće prijetiti, a posljedice potresa bit će sanirane. Kazališni Zagreb u 2020. obilježili su pandemija i potres, prvo kao izvanjski, nenadani i objektivni faktori na koje se nije moglo utjecati, a onda i kao predmet umjetničke obrade, pa i neizravni pokretači određenih procesa čiji se kraj još uvijek izvjesno ne nazire.A počelo je redovno, u nekoj vrsti blaženog neznanja. Koronavirusna bolest bila je daleko, produkcije su se nizale, sve je izgledalo redovno. U tom vremenu, koje se iz perspektive sadašnjeg vremena čini kao davna prošlost, a zapravo je udaljeno tek nešto više od godinu dana, realizirano je i više zanimljivih produkcija, poput prodora Ivana Penovića u HNK u apsurdističko-komičnoj maniri koja je postala zaštitnim znakom ovog autora. Iako to nije najbolje Penovićevo djelo, ipak je bilo lucidno i zanimljivo. Takvih je primjera u ovo vrijeme bilo još nekoliko, radilo se na sve strane, teme nisu nagovještavale što će se uskoro dogoditi.
Zatvaranje je svom snagom krenulo, poznato je, sredinom ožujka. Samo tjedan dana poslije, dogodio se i potres. Kazališta su se uglavnom brzo snašla, počelo je sveopće seljenje u online-sferu, pa su tako gotovo odjednom postale dostupne snimke velikog broja predstava, uglavnom besplatno. O tom je vremenu i praksi objavljivanja predstava na internetu posredstvom raznih platformi, pisalo i kazaliste.hr u nizu članaka. Svi su osupnuti novim okolnostima, ubrzo se ispisuju kartice i kartice teksta o tome kako nije i ne može biti isto, kako novo normalno nije željeno i ne smije postati trajno normalno. Nakon oporavka od prvotnog šoka uzrokovanog ovakvim gomilanjem nesreća koje ne bi podnio ni najgori scenarij za fikcionalnu katastrofu, počinju se organizirati mrežni događaji uživo, a aktualiziraju se i pitanja vrijednosti djela koja su se odjednom počela dijeliti besplatno (pa tako ZKM uvodi naplatu svojih online-sadržaja).
U kazalištima koja su, kao i brojne druge ustanove u području kulture, često smještena u starim i seizmički nesigurnim građevinama, zbrajaju se i štete od potresa u kojem su relativno najlošije prošli Gavella (zatvorena je do danas i mora se snalaziti u gostima u Komediji, kod Histriona i, najnovije, u Travnom) i Komedija. Ni drugi nisu pošteđeni šteta, iako su neka kazališta, vjerojatno zahvaljujući sanacijama izvedenima u bližoj ili daljoj prošlosti, prošla zapravo vrlo dobro s obzirom na okolnosti i mogla su nastaviti program čim je to epidemija dopustila (HNK, ZKM).Nakon ponovnog otvaranja uslijed manjeg broja zaraženih i dolaska toplijeg vremena, programi se počinju događati. U vrijeme najstrožeg, proljetnog zatvaranja, grupa dramaturga i dramatičara okupljenih oko suradnje kolektiva SPID, portala drame.hr i časopisa Kazalište objavljivali su svoje tekstove pod skupnim nazivom Monovid-19, što je na početku srpnja, u vremenu koje bi se u nekim drugim godinama već smatralo samim krajem zagrebačke kazališne sezone, pretočeno u ZKM-ovu predstavu u režiji Anice Tomić, zapravo niz minijatura u tri cjeline, što je vjerojatno najizravniji odgovor na neposredno proživljenu traumatičnu polovicu godine, unatoč varijacijama u kvaliteti pojedinih epizoda, što je uvelike ovisilo o kvaliteti tekstova na temelju kojih su nastale. Još je u ovom vremenu u &TD-u Olja Lozica stvorila svoju Dobro je ništa, tešku i turobnu, ali nekako univerzalno zahtjevnu predstavu, koja iako nije konkretno reagirala na vrijeme u kojem je nastala, kao da je s njim snažno korespondirala. Ljeto je ipak donijelo lakšu atmosferu i tradicionalno zamiranje kazališnog života u gradu, osim neumornih Histriona na Opatovini te Ljetnih noći teatra Exit kao tradicionalnih manifestacija.
Jesen i povratak u zagrebačke kazališne dvorane donio je i povratak velikog broja produkcija, no među njima su dominirale predstave producirane od institucionalnih kazališta. Ona nezavisna otvarala su se puno sporije i opreznije jer žive od vlastitih djela, projektno su financirana, pa stoga u puno nepovoljnijoj i nesigurnijoj poziciji. A redovito su najzanimljiviji dio kazališne scene. Stoga je rezultat bio velik broj osrednjih predstava. No, bilo je i izuzetaka, poput Keinberga Vedrane Klepica igranog u Exitu (i opet u nezavisnoj produkciji), a Gavella – dakle institucija, iznjedrila je još jedno izravno referiranje na stvarnost koja je snašla publiku, izvođače i sve oko njih – predstavu Zagreb 2020. Fabijana Šovagovića.
Godina je taman kretala prema kraju, činilo se da ne može gore, kad se dogodio novi potres, napravio nove materijalne i emocionalne štete, koje će se zasigurno osjećati (i umjetnički obrađivati) još godinama. Unatoč tome, zagrebačko se kazalište pokazalo živim i aktivnim, trudilo se biti kreativnim unatoč i usprkos svemu, predstava je ipak bilo, za razliku od brojnih europskih kolega kazalištarci su ipak imali prilike raditi a publika gledati predstave u dvoranama kroz veći dio godine, čak je bilo i gostovanja i festivala… Teška godina, no pokazala je i dokazala kako kazališni Zagreb ipak nevolje neće slomiti.© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 12. ožujka 2021.
Piše:

Žganec-Brajša