Živo, aktivno i kreativno kazalište unatoč i usprkos svemu

Pregled ostvarenja zagrebačkih kazališta u 2020. godini

  • HNK u Zagrebu: Ivan Penović, <em>Znaš ti tko sam ja</em>, red. Ivan Penović

    Započeti članak zamišljen kao pregled kazališne 2020. u Zagrebu riječima „pandemija“ i „potres“ potpuno je očekivano, već pomalo dosadno i ponavljajuće. Toliko je tekstova ispisano, toliko izrečeno (uglavnom virtualno, na raznim raspravama na daljinu, podcastima i sličnim žanrovima u procvatu uslijed protuepidemijskih mjera) o utjecaju pandemije na izvedbene umjetnosti, na uživost kao njihovu bitnu komponentu, ekonomske posljedice, ogoljivanje neravnopravnosti neovisne i institucionalne scene, da svaka takva rečenica zvuči kao ponavljanje. Ipak, koliko god se željelo, ne može se pobjeći od realnosti, vratiti vrijeme unatrag ili ga pogurati unaprijed u neku željenu budućnost u kojoj bolest neće prijetiti, a posljedice potresa bit će sanirane. Kazališni Zagreb u 2020. obilježili su pandemija i potres, prvo kao izvanjski, nenadani i objektivni faktori na koje se nije moglo utjecati, a onda i kao predmet umjetničke obrade, pa i neizravni pokretači određenih procesa čiji se kraj još uvijek izvjesno ne nazire.

    A počelo je redovno, u nekoj vrsti blaženog neznanja. Koronavirusna bolest bila je daleko, produkcije su se nizale, sve je izgledalo redovno. U tom vremenu, koje se iz perspektive sadašnjeg vremena čini kao davna prošlost, a zapravo je udaljeno tek nešto više od godinu dana, realizirano je i više zanimljivih produkcija, poput prodora Ivana Penovića u HNK u apsurdističko-komičnoj maniri koja je postala zaštitnim znakom ovog autora. Iako to nije najbolje Penovićevo djelo, ipak je bilo lucidno i zanimljivo. Takvih je primjera u ovo vrijeme bilo još nekoliko, radilo se na sve strane, teme nisu nagovještavale što će se uskoro dogoditi.

    Zagrebačko kazalište mladih: <em>Monovid-19, red. Anica Tomić

    Zatvaranje je svom snagom krenulo, poznato je, sredinom ožujka. Samo tjedan dana poslije, dogodio se i potres. Kazališta su se uglavnom brzo snašla, počelo je sveopće seljenje u online-sferu, pa su tako gotovo odjednom postale dostupne snimke velikog broja predstava, uglavnom besplatno. O tom je vremenu i praksi objavljivanja predstava na internetu posredstvom raznih platformi, pisalo i kazaliste.hr u nizu članaka. Svi su osupnuti novim okolnostima, ubrzo se ispisuju kartice i kartice teksta o tome kako nije i ne može biti isto, kako novo normalno nije željeno i ne smije postati trajno normalno. Nakon oporavka od prvotnog šoka uzrokovanog ovakvim gomilanjem nesreća koje ne bi podnio ni najgori scenarij za fikcionalnu katastrofu, počinju se organizirati mrežni događaji uživo, a aktualiziraju se i pitanja vrijednosti djela koja su se odjednom počela dijeliti besplatno (pa tako ZKM uvodi naplatu svojih online-sadržaja).

    Teatar &TD: Olja Lozica. <em> Dobro je ništa, red. Olja Lozica

    U kazalištima koja su, kao i brojne druge ustanove u području kulture, često smještena u starim i seizmički nesigurnim građevinama, zbrajaju se i štete od potresa u kojem su relativno najlošije prošli Gavella (zatvorena je do danas i mora se snalaziti u gostima u Komediji, kod Histriona i, najnovije, u Travnom) i Komedija. Ni drugi nisu pošteđeni šteta, iako su neka kazališta, vjerojatno zahvaljujući sanacijama izvedenima u bližoj ili daljoj prošlosti, prošla zapravo vrlo dobro s obzirom na okolnosti i mogla su nastaviti program čim je to epidemija dopustila (HNK, ZKM).

    Teatar Exit: Vedrana Klepica, <em>Keinberg - mjesto koje nestaje, red. Vedrana KlepicaNakon ponovnog otvaranja uslijed manjeg broja zaraženih i dolaska toplijeg vremena, programi se počinju događati. U vrijeme najstrožeg, proljetnog zatvaranja, grupa dramaturga i dramatičara okupljenih oko suradnje kolektiva SPID, portala drame.hr i časopisa Kazalište objavljivali su svoje tekstove pod skupnim nazivom Monovid-19, što je na početku srpnja, u vremenu koje bi se u nekim drugim godinama već smatralo samim krajem zagrebačke kazališne sezone, pretočeno u ZKM-ovu predstavu u režiji Anice Tomić, zapravo niz minijatura u tri cjeline, što je vjerojatno najizravniji odgovor na neposredno proživljenu traumatičnu polovicu godine, unatoč varijacijama u kvaliteti pojedinih epizoda, što je uvelike ovisilo o kvaliteti tekstova na temelju kojih su nastale. Još je u ovom vremenu u &TD-u Olja Lozica stvorila svoju Dobro je ništa, tešku i turobnu, ali nekako univerzalno zahtjevnu predstavu, koja iako nije konkretno reagirala na vrijeme u kojem je nastala, kao da je s njim snažno korespondirala. Ljeto je ipak donijelo lakšu atmosferu i tradicionalno zamiranje kazališnog života u gradu, osim neumornih Histriona na Opatovini te Ljetnih noći teatra Exit kao tradicionalnih manifestacija.

    Jesen i povratak u zagrebačke kazališne dvorane donio je i povratak velikog broja produkcija, no među njima su dominirale predstave producirane od institucionalnih kazališta. Ona nezavisna otvarala su se puno sporije i opreznije jer žive od vlastitih djela, projektno su financirana, pa stoga u puno nepovoljnijoj i nesigurnijoj poziciji. A redovito su najzanimljiviji dio kazališne scene. Stoga je rezultat bio velik broj osrednjih predstava. No, bilo je i izuzetaka, poput Keinberga Vedrane Klepica igranog u Exitu (i opet u nezavisnoj produkciji), a Gavella – dakle institucija, iznjedrila je još jedno izravno referiranje na stvarnost koja je snašla publiku, izvođače i sve oko njih – predstavu Zagreb 2020. Fabijana Šovagovića.

    Gradsko dramsko kazalište Gavella: <em>Zagreb 2020</em>, autorski projekt Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića

    Godina je taman kretala prema kraju, činilo se da ne može gore, kad se dogodio novi potres, napravio nove materijalne i emocionalne štete, koje će se zasigurno osjećati (i umjetnički obrađivati) još godinama. Unatoč tome, zagrebačko se kazalište pokazalo živim i aktivnim, trudilo se biti kreativnim unatoč i usprkos svemu, predstava je ipak bilo, za razliku od brojnih europskih kolega kazalištarci su ipak imali prilike raditi a publika gledati predstave u dvoranama kroz veći dio godine, čak je bilo i gostovanja i festivala… Teška godina, no pokazala je i dokazala kako kazališni Zagreb ipak nevolje neće slomiti.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 12. ožujka 2021.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša