Glumački izvrsna reminiscencija o ljubavi i prijateljstvu

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i Teatar Erato: Sándor Márai, Kad svijeće dogore, red. Branko Ivanda



  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu Svjetski je dan kazališta prigodno obilježilo premijerom predstave Kad svijeće dogore, nastale prema istoimenom romanu mađarskog književnika Sándora Máraia, koji je za kazališne daske adaptirao Christopher Hampton. Renomirani redatelj i kazališni povratnik Branko Ivanda u svojoj je predstavi nastaloj u koprodukciji s Teatrom Erato okupio crème de la crème zagrebačkog (i hrvatskog) glumišta te s omanjom glumačkom ekipom pokušao prodrijeti do smisla života.

    Máraijev roman Kad svijeće dogore djelo je o cjeloživotnom prijateljstvu, ljubavi i strasti, koje čitatelje suočava sa životom, prošlošću i njihovim previranjima o (ne)preboljenim iskustvima te pritom daje uistinu novu dimenziju poznatoj izreci „dok nas smrt ne rastavi“. Uz to, „biti ili živjeti?“ samo je jedno od pitanja koja se ističu i u kazališnoj verziji Máraijevog romana, a koje su na daske maestralno prenijeli doajeni hrvatskog glumišta Siniša Popović, Goran Grgić i Zrinka Cvitešić. Pitanje moralnosti i cijene istine te svega onoga što smo spremni poduzeti za ljubav teme su na kojima djelo počiva uz filozofsko-sentimentalnu notu koja se proteže cijelim romanom, a onda i kazališnom predstavom, što ga čini istinskim zrcalom za zavirivanje u dubinu ljudskog srca.



    Henrika, sedamdesetpetogodišnjaka koji se u poodmakloj dobi odlučuje suočiti s nerazjašnjenim reliktima prošlosti, utjelovio je Siniša Popović, nacionalni prvak drame. Prepoznatljivog baritona i posture, Popovića je užitak gledati na sceni, a redatelj Branko Ivanda donio je izvrsnu odluku kada je ulogu ostarjelog Henrika, koja se uglavnom temelji na značajnom broju monologa, odlučio povjeriti upravo Popoviću. Staložen i miran, s naoko glumačkom lakoćom koja njegovu izvedbu čini prirodnom i organskom, Siniša Popović već samom svojom pojavom i energijom uspijeva zadržati pažnju publike, a kad se tome pridoda i izvanredno glumačko umijeće, njegov je uspjeh u ovoj predstavi neizostavan te u određenoj mjeri očekivan.

    Uspješno popunjava poluprazan prostor velike pozornice koja se sastoji od tek nekoliko scenografskih detalja (Branko Ivanda i Andrea Lipej) poput antiknih stolica i fotelja, glasovira, slikarskog stalka i fenjera, koji pomažu dočarati salonski ugođaj rezidencije, te se na njoj doima kao kod kuće – opušteno, mirno i samouvjereno.

    Umjetničkom dašku predstave, važnom zbog žena u Henrikovom životu, osim scenografije pridonosi i reprodukcija Chopina u pozadini, kojeg u jednom trenutku na klaviru uživo izvodi i Zrinka Cvitešić u ulozi Krisztine, Henrikove supruge i ljubavi njegova života. U ulozi Henrikovog dugogodišnjeg bliskog prijatelja Konrada, koji skriva tajnu koja može razoriti sve što su dotad zajedno izgradili, pojavljuje se Goran Grgić, koji se izvrsno snašao kao sušta Henrikova suprotnost. On je pustolov koji je prošao kako egzotične krajeve svijeta tako i europske i svjetske metropole, osoba koju ništa ne drži na jednom mjestu nego ga ispunjava samo i jedino put. Ovisno o perspektivi, Konrad može biti pustolov, stanovnik cijelog svijeta, no može ga se interpretirati i kao osobu koja jednostavno bježi od svoje prošlosti i počinjenih djela neprestano mijenjajući prostor u kojem se nalazi u nadi za promjenom onoga u sebi.

    S njegovim ga postupcima suočava upravo Henrik, koji na intiman i emotivan način, gajeći iskrene osjećaje za prijatelja, samo želi saznati istinu o Konradu i preminuloj Krisztini koja se u sjećanjima i razgovorima na sceni javlja kao duh u prozračnoj bijeloj haljini. Dok su se Siniša Popović i Goran Grgić uvjerljivo tumačeći svoje likove uistinu iskazali ulogama u predstavi Kad svijeće dogore, nakon pogledane premijere stječe se dojam da Zrinka Cvitešić nije dobila jednaku priliku. Krisztina je duh, stoga se na sceni slabo pojavljuje i malo govori te većinu predstave šutke stoji uz prozor, povremeno liježući na glasovir, uz samo nekoliko aktivnih stupanja među dvojicu glumaca, no i dalje bez mnogo teksta i dodira s drugima. Njezin se lik prvenstveno tumači kroz interakciju s predmetima koji su joj značili, poput glasovira, knjiga i dnevnika, što i nju svodi samo na puko sjećanje iz Henrikove perspektive.



    Zrinka Cvitešić ujedno tumači i Nini, Henrikovu dadilju i dojilju, s kojom je emotivno povezan cijeli život te se u nekoliko navrata javlja na sceni kao naoko nevažan lik, koji Henriku i Konradu donosi fenjer kad nestane struje ili prilikom ispraćaja Konrada, a njezina se važnost ističe tek Henrikovim riječima. Zrinku Cvitešić uvijek je ugodno gledati na pozornici, bila ona bez riječi ili ne. No, iako je Krisztina kao lik lišena pojavnosti na sceni i premda Siniša Popović može ovu predstavu pretvoriti u vlastitu monodramu, Zrinke je ipak nedostajalo.

    Kad svijeće dogore
    drama je čiju težinu ponajprije nosi Siniša Popović, no ona ne bi bila realizirana bez suradnje Gorana Grgića i Zrinke Cvitešić koji svoje uloge ispunjavaju u skladu s veličinom svojih imena. Dugi monolozi, uz malo replika, ponešto dijaloga i mnogo neverbalne komunikacije izrečene dugim stankama i reminiscencijama na ljubav i prijateljstvo, odlike su i temelji predstave.



    Gledateljima koji se pronađu u metafizičkim i introspektivnim lamentacijama likova predstave Kad svijeće dogore u gotovo proustovskom stilu, predstava će biti inspirativni filozofski doživljaj. S druge strane, potencijal za zamornost i koketiranje s dosadom uvijek je prisutan u ovakvim predstavama, pogotovo publici sklonoj teatru koji više naglaska stavlja na aktivniju suigru glumaca. Međutim, izvrsna glumačka postava, nevjerojatan talent i uvjerljiva interpretacija ono je što će prizemljiti i najveće skeptike, a što ujedno čini Kad svijeće dogore toliko vrijednom predstavom.

    © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 31. ožujka 2021.

    Koprodukcija: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i Teatar Erato
    Premijera: 27. ožujka 2021.


    Redatelj: Branko Ivanda
    Scenografi: Branko Ivanda i Andrea Lipej
    Kostimografkinja: Slavica Šnur
    Dizajner svjetla: Milan Kovačević
    Asistentica kostimografkinje: Iva Sopta
    Dizajnerica vizuala: Sanja Rocco
    Producentica: Lidija Ivanda
    Adaptacija: Christopher Hampton

    Glume: Siniša Popović, Goran Grgić, Zrinka Cvitešić / Iva Mihalić

Piše:

Tea
Schmidichen