Atmosferično ostvarenje bez dramaturškog razvoja i usložnjavanja

Gradsko dramsko kazalište Gavella: Enes Vejzović, Obavezan smjer, red. Enes Vejzović



  • Zagrebačko kazalište Gavella, stradalo u potresu u ožujku, od tada je primorano tražiti privremene izvedbene prostore po gradu. S jedne strane, to zasigurno komplicira produkcijski proces i planiranje rasporeda izvedbi, no s druge se pokazuje kao prilika za razvijanje i promišljanje izvankazališnih prostora kao izvedbenih, u boljim slučajevima i ambijentalnih – za što u Zagrebu ima mnogo prilika, prije epidemije rijetko i slabo korištenih, posebno od institucija (uz izuzetke, poput svojedobnog Izloga Nataše Rajković i Bobe Jelčića u produkciji ZKM-a, dok je nezavisna scena posve druga priča i ne manjka joj ovakvih primjera).

    Tunel Grič, desetljećima nepoznat mnogim Zagrepčanima koji su svakodnevno prolazili iznad ili pokraj njega, građevina je nastala tijekom Drugog svjetskog rata kao sklonište od bombardiranja i zračnih napada na grad. Nakon čišćenja i obnove, prije nekoliko godina otvoren je kao prvenstveno turistička atrakcija, ali i praktično zaklonište od vrućine ljeti, čak i ponekad koristan prečac od Mesničke do Radićeve ili nekog od pokrajnjih ulaza. Očiti izvedbeni potencijal takvog prostora, karakteriziranog dugim hodnicima kojima se ne vidi kraja, bijelim svjetlom i sivim zidovima, kao neke vrste perfektnog krajobraza zatočenosti i nemoći pojedinca, uočio je glumac, član Gavellinog ansambla Enes Vejzović i pretočio ga u autorski projekt Obavezan smjer, službeno tituliran dramskom instalacijom, a kojem potpisuje koncept, tekst i režiju.

    Što bi točno trebalo značiti dramska instalacija, nije jasno. Publiku, naime, dočekuje samosvojna predstava, unatoč apstrakcijama i tome što je sastavljena od fizički jasno odijeljenih prizora. Naime, nakon ulaska kreće se kroz niz zastorima odvojenih dijelova tunela, tako pretvorenih u prostorije, a u svakom od njih odigrava se jedan prizor. Između prizora, iako to nije eksplicirano, brzo se primjećuje stanovita gradacija uništavanja i podjarmljivanja identiteta.

    Od početnih s kartašem i scenom u vlaku, koje još imaju određenu narativnu sadržajnost i koliko-toliko, iako vrlo uvjetno, odražavaju svakodnevicu, normalnost, kreće se prema sve većoj opresiji besmislom, ludilom i zarobljenošću slamanjem psihe i pretvaranjem pojedinca u mentalnog, a kasnije i doslovnog, okovanog zarobljenika, što kulminira u završnom prizoru o čovjeku koji je okovan lancima i moli gledatelje, koji su očito prošli kroz sve prethodne prostorije bez dospijevanja u okove, da se spase i što prije pobjegnu van.



    Upravo izravno obraćanje gledateljima i interaktivnost još su jedna karakteristika Obaveznog smjera koja odmah, već od prvog prizora, postaje očita. Glumci i gledatelji nalaze se vrlo blizu jedni drugima, što je zadano prostorom, nema odijeljenog prizorišta i gledališta, a to nekako samo po sebi nameće interakciju. I zaista, gledateljima kojih je u pojedinoj grupi tek četvero ili manje, u svakom se prizoru obraća izravno, a na nekoliko mjesta ih se i izravno uključuje u prizore (možda najjasnije u sceni lažnog vjenčanja između glumice i nasumce odabranog gledatelja).

    Publiku se tako izravno uključuje u kreaciju kazališnih znakova, u oblikovanje prizora, iako ne do mjere viđene u nekim drugim, eksperimentalnijim radovima, jer postupci publike ne mogu, čini se, usmjeravati radnju ili izravno utjecati na to kako će se pojedini prizor odviti nego se on nastavlja po planu ma kako publika reagirala, čak i ako odbije sudjelovanje u predviđenom trenutku. Sve bi ovo, zajedno s očitim vizualnim potencijalom tunela, što su znalački iskoristili – premda uglavnom na očekivan način, ispranim bojama i neonskim svjetlom scenografkinja i kostimografkinja Marita Ćopo i oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, moglo činiti ozbiljnu i uspjelu dramu egzistencijalističko-apsurdističkih naglasaka u žanrovima interaktivnog i kazališta u nekazališnom, ambijentalnom izvedbenom prostoru.

    Ono što, međutim, nedostaje jest pretakanje snažnih znakova u jednako tako složena i jaka značenja. Ili, praktičnim jezikom, dramaturškog razvoja i usložnjavanja. Nije tu problem ni u kratkoći (cijela predstava za jednu grupu traje četrdesetak minuta) ni u odijeljenosti prizora, između kojih postoje jasne vizualne i dramaturške poveznice. Problem je u tome što se s kreiranim situacijama malo događa, malo razvija te je gledateljski dojam na izlasku iz tunela uglavnom temeljen na atmosferi, a ne na njezinom prožimanju značenjima. U tom su kontekstu snažnija glumačka ostvarenja u obliku monodramskih minijatura likova slomljenih sustavom u kavezu i lancima, od prizora u kojima sudjeluje dvoje ili više glumaca ili pak likova koji vrše opresiju, čija je uloga često tek nejasno naznačena.



    Obavezan smjer očito mnogo duguje Kafki i njegovom Procesu, ali i egzistencijalizmu, pa čak i distopijskom žanru. No, kao da je u prenošenju te i takve atmosfere pomalo zaboravio na složeniji razvoj priče i likova, a što bi (kako u konačnici pokazuju primjeri iz povijesti svakog od tih žanrova) pridonijelo uvjerljivosti i snažnijem dojmu. Ovako na trenutke ostaje dojam kako su gledatelji više u nekoj kazališnoj verziji escape rooma nego zahvaćeni punokrvnom kafkijanskom frustracijom.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 16. travnja 2021.

    Produkcija: Gradsko dramsko kazalište Gavella
    Premijera: 30. ožujka 2021., Tunel Grič

    Koncept, tekst, režija: Enes Vejzović
    Scenografkinja i kostimografkinja: Marita Ćopo
    Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
    Dramaturški suradnik: Dubravko Mihanović
    Autor glazbe: Nenad Kovačić

    Glume: Amar Bukvić, Ana Kvrgić, Barbara Nola, Bojana Gregorić Vejzović, Darko Stazić, Đorđe Kukuljica, Filip Križan, Hrvoje Klobučar, Ivan Grčić, Ivana Bolanča, Janko Rakoš, Nenad Cvetko, Sven Šestak, Tena Nemet Brankov, Ranko Zidarić, Mada Peršić

Piše:

Leon
Žganec-Brajša