Nedorečeno i bez dubljeg smisla usprkos dobrim glumačkim kreacijama
Teatar &TD, Zagreb: I. S. Turgenjev, Mjesec dana na selu, red. Anastasija Jankovska
-
Ruskinja rođena u Kijevu Anastasija Jankovska nakon završena prva dva razreda osnovne škole kao desetogodišnja djevojčica doselila se u Split u kojem se školovala do mature. Nakon toga upisala je studij glume na ADU u Zagrebu, a paralelno i u Sankt Peterburgu, te potom u Moskvi. Odmah nakon završetka studija u HNK-u u Splitu pokazala je izvanrednu darovitost i veliko umijeće, te se afirmirala kao jedna od najperspektivnijih glumica u hrvatskom teatru. Želeći svojom umjetnošću povezati grad koji voli i u kojem živi i najviše radi i domovinu za koju kaže da je njena duša, okreće se i režiji.
Često se kao njena prva režija navodi izvedba Usidrenih (2020.) glumca, dramatičara i scenarista Elvisa Bošnjaka, no ona je još 2017. u splitskom kazalištu PlayDrama – kojem je tada umjetnički ravnatelj bio Elvis Bošnjak, u programu namijenjenom prvenstveno mlađoj publici Klasici u rebama (što je splitsko prisjećanje na nekad svjetski važnu pojavu proze u trapericama) režirala predstavu Zbogom Natalija Petrovna u vlastitoj radikalnoj adaptaciji Mjesec dana na selu (1850.), najcjenjenijeg komada velikog ruskog pisca Ivana Sergejeviča Turgenjeva koji ga je označavao komedijom, iako u njemu uz ljubavne zaplete ima i zapitanosti o položaju žene, traženja duhovnih vrijednosti, melankolije, žala za društvom koje je pri kraju, ali i kritičnosti prema svijetu koji nestaje, razmišljanja o smislu života i čitav niz drugih tema koje su dovele do toga da se to kompleksno djelo proglasi začetnikom pravog realizma u teatru, ali i djelom koje se označava kao primjer poetskog realizma.
Turgenjev je u to doba bio u Evropi najpriznatiji ruski književnik, čak ispred nešto mlađih suvremenika Dostojevskog i Tolstoja koji su ga tek znatno kasnije pomalo zasjenili. Jankovska je izjavila kako želi približiti rusku kulturu hrvatskoj, a posebice mlađoj splitskoj publici izvedbom komada koji se njoj posebno sviđa i da se nada da taj tekst nije u lektiri, a niti prevođen kod nas, te da bi tako mogla imati priliku za njegovo svojevrsno otkrivanje u novoj sredini. Doduše za lektiru je imala pravo, ali prijevoda je bilo, a prema sjajnom uratku Vladimira Gerića Paolo Magelli je (u suradnji s dramaturginjom Željkom Udovičić) 1998. u Gavelli režirao antologijsku predstavu hrvatskog kazališta na razmeđu tisućljeća koja je izvedena stotridesetpet puta, održavši se na sceni čak trinaest godina.
Magelli je sačuvao veći dio kompleksnosti originalnog teksta, a propadanje ladanjskog života u Rusiji sredinom devetnaestog stoljeća na originalan je način povezao s propadanjem načina života i kulture na kraju dvadesetog stoljeća. Jankovska je međutim bitno skratila tekst, držeći da ima mnogo praznog hoda (što pomalo čini upitnom njenu izjavu kako jako voli Mjesec dana na selu). Zato je u Zbogom Natalija Petrovna od Turgenjeva zadržala samo ljubavnu priču, usmjerivši je prema žestokoj strasti i skrativši ne samo tekst nego i broj lica na svega šestero mladih glumaca. Sudeći prema odjecima, tako zamišljena predstava imala je znatnog uspjeha, posebice kod mlađe publike, pa ju je to vjerojatno ponukalo da na tom tragu postavi i novu predstavu u Teatru &TD.Iako je kao redateljica i adaptatorica Anastasija Jankovska (surađujući ovaj put s Elvisom Bošnjakom kao dramaturgom) u ovoj izvedbi zadržala originalni naslov Mjesec dana na selu, na sličnost sa splitskim Zbogom Natalija Petrovna upućuju i slične najave njihovih premijera, a i smanjivanje broja lica na sceni (ovdje ih je još manje – pet) kojima i nije ostalo mnogo teksta, jer ga redateljica drži preopširnim, pa se pouzdaje u glumačko umijeće, osobnost, strast i energiju interpreta da bi ostvarila dramatičnu sliku žudnji i ljubavnih obrata iz Turgenjevljevog komada, tako da bi se gotovo moglo reći da je nakon svojedobno u nas dominantnog redateljskog teatra ovo primjer glumačkog kazališta.
Ono se zbiva na nedefiniranom mjestu koje jedva da može podsjetiti na Turgenjevljevo ladanje, jer je očita zamisao da ljubavna drama bude ukorijenjenija u današnjicu ili čak u neki vremenski i zemljopisno neodređen prostor kojem je Vesna Režić našla odgovarajuće scenografsko rješenje s nekoliko sagova i običnih predmeta kojima dominiraju brojni koferi ispunjeni knjigama što naviještaju odlazak, ali i u predstavi jedva dotaknuto bavljenje umjetnošću i duhovnošću. Tu je još i ormar koji nije poseban izgledom nego funkcijom (kao prostor u koji se iz sukoba povlači protagonistica), a da se ne radi o realistički tretiranom ambijentu ukazuje i povremeno pojavljivanje velikih bijelih osvijetljenih kugli, kao i pojava čovjeka s medvjeđom glavom. On fingira pucanje u protagonisticu koja pada kao mrtva i osvješćuje se tek nakon nekoliko minuta. Toj neodređenosti pridonose i kostimi Marite Ćopo koji tek ponekim elementom mogu podsjetiti na Ruse iz sredine devetnaestog stoljeća. Konačno, i glazba Grishe Levchenka samo na početku sadrži nešto prepoznatljivih ruskih motiva da bi kasnije dominirala žestina i agresivnost.
Očito je da zbog takve koncepcije atmosfere ladanja i melankolije dokonih ljudi nema niti u glumačkoj igri, pa načini glasnog uzvikivanja nečijeg imena jasnije iskazuju osjećaje lica nego ostatci teksta kojima bi teško bilo razgovarati na način kako su to činili Turgenjevljevi protagonisti. Zbog toga često pokret (kojeg je impresivno uvježbao Pravdan Devlahović) pomaže vrsnim glumcima snažne osobnosti da ostvare životno uvjerljive protagoniste za koje je gotovo nevažno i ono čime se bave i što rade, a bitne su isključivo njihove ljubavne strasti koje unatoč svim pokušajima ne uspijevaju realizirati. Judita Franković Brdar se još jednom potvrdila kao velika glumica predstavljajući Nataliju Petrovnu kao snažnu osobnost koja ostvarujući dominaciju u tom uskom krugu ipak počinje dvojiti o smislu i opravdanosti svojih postupaka i odnosa.
Sven Jakir je kao Rakitin, njen nekadašnji ljubavnik u prijateljskom posjetu, ostvario najnijansiraniju interpretaciju, a jedino bi mu se moglo zamjeriti loše govorenje francuskog u uvodnoj sceni. Doduše, možda je to bilo namjerno, jer su u devetnaestom stoljeću imućniji i obrazovaniji Rusi često i dobro govorili francuski, pa bi to mogao biti još jedan dokaz da se radi o drugim ljudima u nedefiniranom ambijentu. Kristijan Petelin kao mladi Beljajev u početku nije posebno dojmljiv, ali od postupnog saznavanja da su dvije žene zaljubljene u njega njegova igra postaje sve sugestivnija i kompleksnija. U ulozi Vjeročke, mlade djevojke koju smatraju gotovo djetetom, ali koja se kao i Natalija Petrovna zaljubljuje u Beljajeva, Laura Bošnjak vrlo ekspresivno i efektno oblikuje borbu za priznanjem sebe kao odrasle i potpune ličnosti, a i snagu osjećaja prema mladiću kojeg voli. Uz to je i vrlo efektnu epizodu Isajeva, kojem je od vjernosti supruge važnije prijateljstvo, ostvario Dean Krivačić, na neočekivan način kombinirajući naivnost i intuiciju tog lica.
Međutim, koliko god treba odati priznanje interpretima da su na temelju osnovnih linija radnje bez dovoljno teksta kao oslonca uspjeli svojom glumačkom osobnošću i vještinom stvoriti zanimljive protagoniste, ipak su ta njihova lica koncentrirana na vlastitu životnost ostala zatvorena u pojedinačne svjetove, ne uspostavljajući dublji dodir i pravu strast prema drugima. Tako vjerojatno barem dio gledatelja u vremenu najduljeg poljupca kojeg sam vidio na sceni između Judite Franković Brdar i Kristijana Petelina nije prepoznavao požudu Natalije Petrovne i Beljajeva, nego je bio zapanjen njegovim rekordnim trajanjem.
Na taj je način to glumačko kazalište visokih dometa na jednoj razini ostalo nedorečeno kao cjelina, jer su protagonisti ipak ostali međusobno udaljeni u bezvremenom neodređenom prostoru, pa za razliku od Turgenjevljeva, ovaj Mjesec dana na selu teško može doseći dublji smisao. Da on leži u sličnosti između Turgenjevljevog doba i suvremenosti po tome što su ljudi i tada i danas ovisni o zaljubljivanju kao drogi koja nestaje svojim ostvarenjem, pa im se san o sreći pretvara u plitku ugodu za kojom danas žudi veći dio tzv. zapadnog svijeta – kojem i mi svim silama želimo pripadati, možda su s mnogo dobre volje mogli donekle razaznati oni koji su to pročitali u tekstu kojim Elvis Bošnjak najavljuje ovu predstavu Anastasije Jankovske.©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 31. svibnja 2021.
Produkcija: Teatar &TD, Zagreb
Premijera: 26. svibnja 2021.
Redateljica: Anastasija Jankovska
Dramaturg: Elvis Bošnjak
Scenografkinja: Vesna Režić
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Scenski pokret: Pravdan Devlahović
Glazba: Grisha Levchenko
Asistentica režije: Marija KlanacGlume: Judita Franković Brdar (Natalija Petrovna), Sven Jakir (Rakitin), Dean Krivačić (Islajev), Laura Bošnjak (Vjerocka), Kristijan Petelin (Beljajev)
Piše:

Kurelec