Nedovoljno poniranje u rukavce transgeneracijskih ženskih odnosa

UO Thearte: Po motivima romana Predeo slikan čajem Milorada Pavića, Vitača, red. Sara Stanić, Urania - prostor kreacije



  • Vitača
    , predstava premijerno izvedena u zagrebačkoj Uraniji, bavi se – kako i deklariraju njezini autori u popratnom tekstu inače vrlo kreativno i korisno osmišljene programske knjižice (u obliku uporabljivog pribora za šivanje), „ženskošću“. Žensko pismo postalo je u suvremenim pregledima i konceptualizacijama umjetnosti gotovo opće mjesto, jedan od kanonskih, nužnih načina interpretacije i mogućih pogleda na djelo. To dovodi do svakakvih, ponekad oplemenjujućih a ponekad nategnutih rezultata. Vitača, međutim, definitivno jest ženska predstava. Komad koji se bavi ženama. I kojim se bave žene, izvodeći ga i tako utemeljujući princip, provodnu nit, idejnu i značenjsku koncepciju djela.

    Ženski princip, pogled na svijet, idejni pa i ideološki svjetonazori, dakako, nisu jedinstveni. Razlikuju se po nizu kriterija, baš kao i u svakom populacijskom uzorku – od obrazovanja, sredine, načina odrastanja do, možda i najznakovitije, dobi. Vitača svoju značenjsku odrednicu nalazi upravo u toj suptilnoj razlici generacijskih pogleda na isto, na zajedničku ženskost. Dvije glumice (Lela Margitić i Sara Stanić) prisutne su i u dijalogu. Jedna (Stanić) pred publikom, druga (Margitić, osim na samom kraju, kada i ona izlazi na scenu) na videu. Dijalogiziranje, iako na trenutke žustro i nabijeno do ruba pucanja, dominirano je neverbalnim, tjelesnim, mnogo više u neizrečenom nego u rečenom. Koreografija, osobito kod Stanić koja je stalno u pokretu i grču u izvođenju složenih, gotovo ekvilibrističkih operacija, preteže nad izrečenim. Navodno, a ovdje je gledatelju već uvelike potrebna pomoć šturih autorskih objašnjenja, predstava bi time trebala „tražiti identitet neovisan o generacijskom nasljeđu“. Dvojbeno je, međutim, koliko to uspijeva, koliko se ta ideja umjetničke potrage na sceni stvarno razvija u traganja.



    Kretanje u istom, stalna vrtnja (Stanić) odnosno minimalno mijenjanje položaja sjedenja (Margitić na videu), iako možda konceptualno utemeljeni (pokušaj oslobađanja, stalna zarobljenost u istom kolopletu pitanja, dvojbi i nemogućnosti), brzo kreiraju gledateljsko zasićenje i osjećaj kako se cijela predstava nekako zadržala na ideji, na jednoj noti. I iako traje tek oko pedesetak minuta, Vitača brzo odaje dojam stanovitog značenjskog samozatvaranja. Kao da se krenulo od ideje, uspostavila mizanscena, nakon čega izostaje pravi razvoj, a ostaje inzistiranje na višeznačnoj i složenoj no ipak jedinstvenoj poanti.

    Vitača se, navode autori, oslanja na roman Predeo slikan čajem Milorada Pavića. Iz njega dolazi i ponešto neobičan naziv, dakle sama Vitača. I čajne šalice imaju u predstavi svoju, istaknutu ulogu. Glumački, posebno u dionici koju ostvaruje Sara Stanić, kreacija je snažna i uvjerljiva, ostvarena suptilnim pomacima glumačkih sredstava izražavanja, što je samo podcrtano igranjem u malom prostoru i za mali broj publike (dodatno smanjen epidemiološkim restrikcijama). Međutim, ostaje dojam kako se predstava zaustavlja na naznačivanju problema više nego na njegovoj obradi i istraživanju mogućih rukavaca transgeneracijskih ženskih odnosa. Unatoč tome, važna je ovo i pametna predstava; samo je ostala više u naznaci nego u ostvarenju vlastitih potencijala.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 9. srpnja 2021.

    Produkcija: UO Theatre
    Premijera: 20. svibnja 2021., Urania - prostor kreacije 

    Režija i dramatizacija: Sara Stanić
    Dramaturgija: Kristina Kegljen
    Scenski pokret: Maja Marjančić
    Suradnica na projektu: Hana Veček
    Glazba: Nenad Kovačić

    Glume: Sara Stanić i Lela Margitić

Piše:

Leon
Žganec-Brajša