Mračno izvrnut svijet
Gradsko dramsko kazalište Gavella: Martin McDonagh, Čovjek Jastuk, red. Vanja Jovanović
-
Martin McDonagh (1970.) nastavlja se na velike irske dramatičare koji pišu na engleskom jeziku, a ujedno je i jedan od najuspješnijih britanskih kazališnih autora koji je osvojio niz prestižnih britanskih i američkih nagrada, među kojima mnoge pripadaju upravo Čovjeku Jastuku (The Pilowman) koji je niz započeo nagradom Olivier za najbolju novu dramu 2004. McDonagh je usto i vrlo cijenjen redatelj – i kazališni i filmski, pa je i kao autor i iznimno vrijedan scenarist osvojio preko pedeset međunarodnih filmskih nagrada, među njima i Oscara za kratki film Six Shooters (2004.), a potom i nominaciju za taj zlatni kipić za prvi mu scenarij cjelovečernjeg filma In Bruges (2008.), u nas prikazivan kao Kriminalci na godišnjem, da bi 2018. nominaciju za najbolji film dobio Tri plakata izvan grada, kojeg je režirao po vlastitom scenariju koji je također bio nominiran. To je ostvarenje i u nas oduševilo zahtjevniju publiku i tako proširilo njegovo uvažavanje.Drame su mu se u Hrvatskoj izvodile mnogo češće izvan Zagreba, pa je i današnji ravnatelj Gavelle Dražen Ferenčina 2017. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku režirao vrlo uspjelu predstavu Ljepotice iz Leenanea. Čovjek jastuk je postigao visoke domete 2009. na Sceni Gorica u režiji Saše Broz, također u prijevodu Nore Krstulović. I ovaj komad, poput većeg dijela McDonaghovog ne samo kazališnog nego i filmskog opusa, polazi od nekog zločina da bi autorsku prepoznatljivost i posebnost ostvario miješanjem žanrova, a i realizma i fantastike, vodeći gledatelja od obrata do obrata koji potpuno mijenjaju perspektivu i razumijevanje čitave situacije i svojstava svakog pojedinog protagonista. To mu omogućuje vrlo samosvojno i gledatelju neočekivano postupno sve dublje prodiranje u mračne sfere ljudskih stavova i postupaka.
Čovjek Jastuk započinje grubim privođenjem osumnjičenika pisca Katuriana K. Katuriana. U tom je uvodnom prizoru samo to ime neobično i pomalo groteskno, pa time odudara od situacije u kojoj dvojica inspektora odmah na početku izjavljuju da su policajci autoritarne države koji mogu nekažnjeno mučiti i ubijati. Tom prijetnjom žele brzo izvući priznanje pisca. Živko Anočić kao Katurian vrlo uvjerljivo interpretira dobrog čovjeka koji ne zna o čemu se radi, ali se toliko boji da je spreman priznati pod uvjetom da mu ne unište njegove priče i ne maltretiraju njegovog mlađeg, retardiranog brata za kojeg se on brine od smrti roditelja. Oni su već u ranom djetinjstvu odlučili razvijati Katurianov spisateljski talent tako da su mlađeg brata (kojeg on nije vidio, ali je čuo njegove jauke) mučili i time kod njega stvarali onaj pomak za koji su vjerovali da je nužan za razvitak umjetnika. Zbog toga njegove priče – koje je najprije pričao mlađem bratu a tek kasnije neke i objavio, najčešće za temu imaju mučenje, pa i ubijanje djece. Ma koliko to djelovalo morbidno, još uvijek inspektori djeluju kao da muče pisca zbog njegove literature koju shvaćaju doslovno, pa tako fizičko nasilje kojem je sklon Ariel Franjo Dijak dojmljivo izražava agresivnošću zbog nepojmljivosti zločina nad djecom, dok Sven Šestak očito prividno sa željom da čim prije riješi slučaj dojmljivo interpretira čovjeka punog razumijevanja.
Sve se međutim mijenja u trenutku kada policajci piscu predoče dokaze nađene u njegovoj kući o ubojstvima koja su počinjena prema nekima od njegovih priča, a i kad se iz susjedne ćelije čuju jauci mlađeg brata Michala kojeg Ariel (zapravo lažno) muči. U tom trenutku počinju vrlo uspješne glumačke transformacije. Aničićev Katurian najprije izgleda kao čovjek koji se samo na bilo koji način želi izvući od evidentne krivice, da bi tek kasnije postalo očito da se on osjeća krivim zato jer misli da je njegov brat ubio djecu prema njegovim pričama. I Sven Šestak i Franjo Dijak vrlo uvjerljivo prikazuju promjene kod inspektora u kojima se otkrivaju ljudski (ne uvijek i pozitivni) razlozi njihovog ponašanja, a posebno je efektnu rolu ostvario Nikola Baće kao mlađi brat Michal koji nije nimalo pretjeravao u prikazu retardiranosti, nego je pokazao kako je Michalu potpuno normalno da je takav, iako u nekim trenucima lucidnosti čak može navesti na ideju da je zapravo čitav zaplet njegova osveta bratu zbog kojeg je trpio.
Redatelj Vanja Jovanović, koji je započeo na neovisnoj sceni, ovdje je izbjegao bilo kakvu nepotrebnu redateljsku ekspresivnost i silno koncentrirano omogućio vrsnim interpretima da iskažu sav raspon glumačkog umijeća, precizno održavajući ritam predstave koja je vrlo uspješno prikazala sve elemente McDonaghovog značenjski kompleksnog svijeta – od odnosa vlasti i umjetnosti, pitanja odgovornosti književnika za zlo na koje mogu (bez obzira na estetsku vrijednost napisanog) navesti njegova djela, zatim deformiranost odnosa u obiteljima u kojima djeca pate, pa pitanje osvete i opraštanja, uz još niz sitnih detalja koji stvaraju mračnu sliku barem dijela suvremenog svijeta. Ipak, bez obzira na vrijednosti, dio gledatelja bit će odbijen morbidnošću teme mučenja i ubijanja djece, pa ostaje dvojbeno je li istaknuti irski autor – razmatrajući moguće književno poticanje zla, na kritički način govorio i o vlastitim dvojbama.
©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 23. rujna 2021.
Piše:

Kurelec