Groteskna konstrukcija bez potpunih scenskih likova i dijaloga

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Dina Vukelić, Darian, hrvatski kralj samopomoći, red. Krešimir Dolenčić



  • Dina Vukelić (1990.) afirmirala se kao vrsna dramaturginja suradnjom na stvaranju zanimljivih predstava u raznim teatrima, posebice u Kerempuhu, u kojem je bila stalna suradnica od 2018. do 2020. Taj njen posao pomalo je u sjeni ostavio pisanje originalnih tekstova za scenu, možda i zato jer se danas sve češće pojam dramaturg(inja) rabi i za tekstopisca kojeg se dugo označavalo nazivom dramatičar(ka). Iako su ta dva kazališna angažmana bliska, ipak su bitno različita, što pokazuje i činjenica da netko tko je dobar u jednom nije nužno uspješan i u drugom. No, nekoliko tekstova Dine Vukelić postavljeno je na scenu, a i izvedeno u Dramskom programu Hrvatskog radija, a ponajviše priznanja dobio je Dnevna doza mazohizma koji ukazuje da bi autorica uz već potvrđeno umijeće dramaturginje mogla postati i uspješna dramatičarka.

    Ipak Darian, hrvatski kralj samopomoći (u kojem objedinjuje obje funkcije) više svjedoči o dramaturškoj vještini pronalaženja zanimljive teme i njenog uklapanja u spretno vođeno scensko događanje no o dramatičarskom talentu u kreiranju potpunijih scenskih likova i dijaloga, koji bi bio originalan u stvaranju humora i začudne slike svijeta budućnosti koji je jedna od mogućih inačica razvitka današnjeg (ne samo hrvatskog) društva. Radnja se zbiva u bliskoj budućnosti u kojoj su ljudi potpuno otuđeni i slijede recepte ispraznog i besmislenog življenja koje im preko televizije i drugih medija serviraju polupropale zvijezde i razni drugi influenceri koji zapravo pomažu biznismenima u sjeni da zarade što više novca. Darian je čovjek koji preko četrdeset godina nije napustio kuću u kojoj živi sa Starim, ocem koji je prošao sva iskušenja – i privlačna i negativna, koje mu je ljudsko društvo nudilo i koji smatra da u njemu prevladavaju pohlepa i neljudskost, pa odlučuje da takvo društvo neće eksploatirati njegovog sina.

    Veći dio početka predstave odigrava se u njihovom stanu koji je scenografkinja i kostimografkinja Valentina Crnković riješila kao nedefinirano prizorište kojemu zanimljivost daju poneki groteskni detalji i u prostoru i u načinu igre. Pritom je možda najintrigantnija maska Starog koji njome sliči na Broj Jedan iz Alana Forda, a Filipu Deteliću služi da bi uspješno ostvario jedinu kompleksniju ulogu u komadu, što proizlazi i iz teksta, jer samo to lice ima raznolikije odnose i prema društvu i prema drugim osobama. Tu šansu nažalost nije imao inače sjajni Borko Perić, jer je od početka i tekstovno i redateljski sveden na grotesku. Njegov jedini kontakt s vanjskim svijetom sveden je na gledanje zaglupljujuće televizije koju drži objektivnim prikazom ljudske zajednice, a promatra je uvlačeći puzanjem glavu u nekakvu kutiju i imajući neprestano na nogama peraje, tako da kada konačno ustane skakuće po sobi. To baš i nije najuvjerljivija priprema za protagonista koji bi svojom naivnošću trebao unijeti dobrotu u svijet poput Voltairevog Candidea.

    Ipak, njegova želja da dotakne bića koja je većinom upoznao kao slike s malog ekrana otkriva ljudima ljepotu i smisao ljudskog dodira i komunikacije iako iz groteskno pojednostavljene Darianove izolacije ne proizlazi nešto više od tog poticaja, a niti neki bogatiji odnosi s ostalima. No, i to je dovoljno da sruši autoritet i privlačnost dotadašnjih autoriteta, ali ni obožavanje ni divinizacija tog naivca nisu bitno kompleksniji od odnosa prema prethodnicama, a zanimljiv obrat da njegova kuća postaje svetište religije kojoj on više nije potreban pokazuje da Nesretan narod (kojeg povremeno zajednički interpretiraju tumači ostalih uloga) proizvodi lidere po svojoj mjeri. A u tim ostalim ulogama, uz Kerempuhove Anu Maras Harmander kao diktatorsku producenticu Evu i Matiju Šakoronju kao posljednjeg hrvatskog filozofa (koga više od filozofije zanima laskanje aktualnoj vlasti), nastupaju mladi glumci koji završavaju ili su netom završili studij kod redatelja predstave – Krešimira Dolenčića.

    Dolenčiću svakako treba odati posebno priznanje što se već godinama brine da svojim studentima omogući i prve nastupe pred publikom, a treba kao važnu činjenicu dodati i to da su neke od tih predstava ušle u sam vrh našeg kazališta. Međutim, iako Darian, hrvatski kralj samopomoći fabulom pruža mogućnost za scensku spektakularnost – koju često vrlo inventivno ostvaruje, a i prizore kolektivne igre koju on inače suvereno vodi, ovoga puta rezultat nije bio očaravajući. Niti on, a niti glumački ansambl nisu uspjeli dati puni scenski život predstavi koja se ipak nije odmakla od kombinacije zanimljivih tema i njihove ilustracije nizom grotesknih scena.

    ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 17. listopada 2021.

    Autorica i dramaturginja: Dina Vukelić
    Redatelj: Krešimir Dolenčić
    Premijera / praizvedba: 10. listopada 2021.
    Scenografkinja i kostimografkinja: Valentina Crnković
    Skladatelj: Ivan Josip Skender
    Suradnica za scenski pokret: Matea Bilosnić
    Oblikovateljica svjetla: Željka Fabijanić Šaravanja
    Oslikavateljica dekora: Marta Crnobrnja
    Asistentica režije: Kristina Grubiša
    Asistent scenografkinje: Kristijan Popović
    Asistentica kostimografkinje: Martina Ptičar
    Inspicijentica: Ena Subotić

    Glume: Borko Perić (Darian), Filip Detelić (Stari), Ana Maras Harmander (Eva), Eugen Stjepan Višić (Emanuel), Rea Kamenski – Bačun (Zara), Josipa Anković (Vodič), Josip Brakus (Bivši muž Marijane Lalić), Fabijan Komljenović (Odvjetnik), Igor Jurinić (Kamerman), Matija Šakoronja (Filozof), Danijela Evđenić (Influencerica)

    Nesretan narod: Josipa Anković, Ana Maras Harmander, Eugen Stjepan Višić, Rea Kamenski-Bačun, Josip Brakus, Fabijan Komljenović, Igor Jurinić, Matija Šakoronja, Danijela Evđenić


Piše:

Tomislav
Kurelec