Dojmljiv prikaz muka suvremenog svijeta
Zagrebačko kazalište mladih: Mate Matišić, Ja sam ona koja nisam, red. Paolo Magelli
-
Nova predstava prema tekstu Mate Matišića naslovljena je Ja sam ona koja nisam kao odgovor na riječi „Ja sam onaj koji jesam“, kojima je Bog iz plamtećeg grma obznanio Mojsiju svoje postojanje. Time se želi iskazati da žena u današnjem hrvatskom društvu ne postoji. Ta tema o neravnopravnosti žene bila je prisutna i u po mom mišljenju najboljem Matišićevom tekstu Ljudi od voska koji je prije nepunih pet godina doživio spektakularnu praizvedbu u zagrebačkom HNK-u u režiji Janusza Kice, koja je nažalost više rasprava inicirala o istinitosti autobiografskih elemenata nego o kazališnim vrijednostima kojima su oni poslužili kao građa. Tih elemenata u Ja sam ona koja nisam nema, ali je za novi komad puno važnija sličnost tom ranijem tekstu od stava iskazanog naslovom. Bliskost je naravno najočitija u strukturiranju teksta kao tri zasebne aktovke koje povezuju neka ista lica da bi se tek na kraju otkrilo svu međusobnu isprepletenost i bogatu značenjsku slojevitost koja ispunja smisao i potpunu cjelovitost autorskog stava i Matišića i redatelja Paola Magellija, kojem je u oblikovanju njegove vizije znatno pomogla i vrsna dramaturginja Željka Udovičić Pleština.
Matišićevi tekstovi, bez obzira na njihovu visoku vrijednost, mogu privući i istaknute pobornike redateljskog kazališta poput Magellija stavom da je njegov tekst prvenstveno predložak za kazališnu predstavu i da on prihvaća mogućnost različitih scenskih tumačenja tog predloška. Takav odnos olakšava redatelju mogućnosti da svoju viziju gradi na čvrstim temeljima. I ovdje Matišić polazi od stvarnosti da bi vrlo brzo tradicionalnu snažnu psihološku dramu transformirao u niz vrlo različitih, izrazito žanrovskih postupaka koji se atraktivno miješaju – od trilera i melodrame do groteske, tragikomedije i fantastike. Sve to opet završava u snažnoj drami koja povezuje i osmišljava sve te raznorodne postupke, čemu je Magelli uspio pronaći atraktivni kazališni izraz.
Iznimno dojmljiv okvir za to osigurala mu je scenografija Miljenka Sekulića kojoj je dominantni element zavjesa od dugih rola papira koja se u jednom trenutku s lakoćom gužva poput osoba koje su pred njom patile i kojima je dodatnu prijetnju predstavljalo ono što se na toj podlozi pojavljivalo kao prijetnja u uspjelim video-snimcima Ivana Marušića Klifa. Prijetnju je pojačavala i buka kojom je glazba Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrleta sugerirala da će vanjski svijet uništiti lica koja se međusobno muče uglavnom u malim zatvorenim prostorima koje mijenja ponajviše precizno osmišljeno oblikovanje svjetla Aleksandra Čavleka. U tim se prostorima kreću lica kojima živost i naznake karaktera dodaje vrijedna i originalna kostimografija Marite Ćopo. Svi ti elementi svoju su potpunu vrijednost ostvarili zahvaljujući i čvrstom redateljskom prosedeu koji ih je uklopio u cjelovitu predstavu ispunjenu efektnim kazališnim prizorima.
Iako predstavu započinje Ona koja nije u sugestivnom glazbenom i pjevačkom tumačenju bez riječi Katarine Bistrović Darvaš, predstavljajući suprotnost zastrašujućoj atmosferi glazbe unutar predstave, ona sama ostaje na rubu pozornice ne ulazeći u nju. Tako prvi dio predstave nazvan Hrvatska Lolita započinje razgovorom dvojice koji žele pokazati kako oni jesu, ali to svatko od njih radi na potpuno suprotan način, iako su za obojicu žene one koje nisu. Njih su dvojica u djetinjstvu bili iznimno bliski jer se obitelj jednoga brinula za onog drugog koji je ostao bez roditelja. Međutim posljednjih se godina nisu vidjeli, iako žive u istom gradu, jer su se razvijali na potpuno različite načine. I ovdje Matišić kreće od bliske mu stvarnosti, iako ona nije (kao u Ljudima od voska) inspirirana vlastitim mu životopisom, ali obojica protagonista dolaze iz Matišićeve zavičajne Dalmatinske zagore da bi osvojili istaknuto mjesto na društvenoj ljestvici glavnoga grada.
Ivan je postao profesor na Pravnom fakultetu, a s pravom mjerom pristojnosti, poštivanja društvenih normi i nedostatka hrabrosti da se u potpunosti založi za pravdu tumači ga vrlo uvjerljivo Maro Martinović, pa je to lice možda najviše pridonijelo da se likove ove drame shvati kao ilustracije pojedinih tipova suvremenog društva. No, to bi se možda moglo tako shvatiti da je tekst duže ostao u okvirima psihološke drame. Ali i autor i redatelj i glumci ne samo da mijenjaju žanrove nego i svako lice u trenutku kada se čini da je jasno i pojednostavljeno definirano potpuno mijenja svoje odrednice i postaje različita osoba, što je prava šansa za glumačke bravure kojima predstava obiluje, a jedna od najefektnijih i najnijansiranijih je ona koju ostvaruje Milivoj Beader kao Jerkica, drugi protagonist iz Dalmatinske Zagore koji u Zagrebu postaje bogati i utjecajni poduzetnik, a zapravo je šef organizirane kriminalne organizacije ogromnih moći.To što se takav čovjek može otmjeno ponašati (osim kada se ozbiljno naljuti) i da su dobre manire krinka za sadističko iživljavanje i nije tako neobično, ali da taj čovjek ima i vremena i zanimanja za dobro poznavanje velikih pisaca poput Dostojevskog pokazuje odmak od etiketiranja i inventivnost u kreiranju neočekivanih obrata koji služe i stvaranju potpuno drugačijeg svijeta. Tako paradoksalno ovaj silni mačo-muškarac ne uspijeva dominirati nad ženama. Doduše, njegovi ljudi pregaze profesorovu susjedu (koju dojmljivo tumači Doris Šarić Kukuljica kao stariju ženu kojoj je dosadio kriminal te ju više ne uspijeva zastrašiti), inicijatoricu sastanka dvojice nekadašnjih prijatelja potaknuta potrebom da sazna što je s njenim bratom koji je prije nekoliko dana otišao kod Jerkice zbog nekog duga. Jerkica ga također ubija, a njegovu kćerku Nikolinu angažira u svom bordelu. Nju s puno energije i promjena raspoloženja i glumačkog izraza efektno tumači Anđela Ramljak kao otkvačenu djevojku koja se ne boji velikog gazde, jer čitava tipična priča iz crne kronike zapravo ima potpuno drugačiji smisao od očekivanog zbog osnovane sumnje da je sve osveta Nikolininog oca (Filip Nola) koji vjeruje da je ona zapravo dijete Jerkice i njegove pokojne žene.
A da žene koje nisu tek ponekad dopuštaju muškarcima da povjeruju kako jesu, može se naslutiti i u najgrotesknijoj priči Porno film u kojoj dok mu je supruga na putu vrlo ekspresivni Frano Mašković kao situirani Mihovil poziva u posjet Filipa, prijatelja iz nekadašnjeg benda koji još uvijek svira gitaru i ne brine za društvene običaje. Njega s mnogo šarma i energije tumači Ugo Korani, a bolesno ljubomorni Mihovil sumnja da je on ljubavnik njegove žene. To posredno čini se potvrđuje i susjed – briljantna epizoda Filipa Nole kao čovjeka koji se u strahu od vlastite supruge dolazi žaliti da iz tog stana tijekom dana dolaze strahovito glasni zvuci žene koja beskrajno uživa u vođenju ljubavi. Filip konačno priznaje da je on partner, ali ne Mihovilove supruge nego kućne pomoćnice Ruže koja je i u srednjim godinama vrlo privlačna, a uz to fantastično pjeva, te ostavlja Mihovila da se objasni s njom, što dovodi do sjajnog glumačkog nadigravanja Lucije Šerbedžije i Frana Maškovića u grotesknom sukobu potpuno suprotnih stavova žene koja koristi seks i svoje umjetničke sposobnosti da bi kao sluškinja zavela svoje najmodavce i uništila ih seksom i njegovim posljedicama kao osvetom za to što je bila seksualno maltretirana od dječje dobi i uglađenog pripadnika srednje klase koji iznošenjem stereotipnih recepata nastoji tu ženu navesti na povratak ustaljenim normama ponašanja, iako ni sam nije potpuno otporan prema njenom zavođenju.
Na vrhuncu te groteske njih se dvoje zapetljaju u papirnate zavjese i nestanu pod njima. Iz njih ona izranja kao glumica optužujući njega kao redatelja i autora koji je iskoristio situaciju da bi je silovao. To je primjer ne samo uobičajenog Matišićevog obrata koji potpuno mijenja odnose i karakter likova nego i njegove sklonosti da takvim pomakom ukaže na to da ma koliko kazalište stvarnosti prikazalo, ono nije stvarnost nego fikcija (što se naslanja na Matišićevo hičkokovsko pojavljivanje na kraju izvedbe Ljudi od voska). Ovdje je međutim to i tekstovno i redateljski jedini zamorni dio predstave, jer nakon čvrsto poentiranog završetka grotesknog sukoba Ruže i Mihovila taj završetak drugog dijela predstavlja razvučeno stvarnosno obrtanje i variranje sukoba koji je kao potpuna fikcija dosegao vrhunski domet.
Ipak, taj slabiji trenutak ubrzo se zaboravlja, jer treći dio Žena djevojčica u kojem se povezuju sve teme i događaji koji su naizgled bili neovisni jedni o drugima i tekstovno i redateljski i glumački uspijeva izvanredno povezati bogatstvo zamisli i značenja u jedinstvenu cjelinu vrhunskog dometa. Naslov proizlazi iz jedne konstatacije središnjeg lica ove završnice – stare Zagrepčanke bake Stanke u fantastično nijansiranoj i u svim obratima iznimno uvjerljivoj interpretaciji Urše Raukar na suvremenom zagrebačkom govoru, kojeg sve veći broj pridošlica nažalost potiskuje. Govoreći o položaju žene, Stanka konstatira kako su sve djevojčice sretne a žene nesretne. Međutim Ja sam ona koja nisam ne bavi se samo položajem žene, a niti ga prikazuje tako jednoznačno kako se u prvi mah može činiti i kako se često navodilo u najavama predstave. Jer, Matišić niti jedan stav ne donosi bez mogućeg obrata, omogućujući tako gledatelju da sam stvara vlastiti pogled. Jedna od tema koje nisu toliko istaknute jest vrlo kritičan prikaz ponašanja ljudi iz njegovog kraja, dok su u ovom dijelu u prvom planu Zagrepčani koji i pored svih simpatija prema baki Stanki ne djeluju ništa bolje.
Naime, njezin suprug Vlado (Zoran Čubrilo) i sin Janko (Dado Ćosić) pozvali su policiju da je odvede na prisilno liječenje od alkoholizma, pri čemu je vidljiva njihova briga za privid ugledne obitelji koji uključuje i književni govor kao još jednog pokazatelja njihovog formalizma. No, prije policije stižu Nikolina u visokom stadiju trudnoće, a uz nju Jerkica koji novcem želi kupiti Stankinu šutnju o incidentu u kojem je Nikolina autom udarila Stanku. No, Stanki više vrijedi razumijevanje mlade trudnice od novca, a od Jerkice će primiti samo pomoć u zapošljavanju glumice Katarine (Lucija Šerbedžija) – njene donedavne snahe i majke njezinog obožavanog unuka, koju uspijeva razuvjeriti da je onakva kakvom je prikazuju njezini muž i sin koji je nastoje ponovno opiti nudeći joj žestoko piće da bi se opravdali pred policijom zbog poziva. Stanka će Katarini reći da je ona nakon automobilske nesreće u kojoj je poginula njena šestogodišnja kći vidjela da joj muž gubi volju za životom, pa je ona morala glumiti slabost da bi on smisao života našao u brizi za nju.Tako izvanredna Urša Raukar završava predstavu ne dovodeći u pitanje njezin naslov, ali i ukazujući na to da su muškarci oni koji jesu samo onda ako im to one koje nisu dopuste. Time je na iznimno efektan način završila predstava koja je sačuvala veliku vrijednost teksta – Matišićevu dvojnost u prikazu značenja svakog stava, čime je ova vrhunska predstava (bez obzira na jedan slabiji trenutak) i Magellija i njegovih suradnika, a posebice sjajnog glumačkog ansambla, na scenski spektakularan način pokazala svu muku života u suvremenom društvu koju žene trpe više, ali ni muškarci joj ne uspijevaju izmaknuti.
©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 6. studenog 2021.
Autor: Mate Matišić
Redatelj: Paolo Magelli
Premiejra / praizvedba: 22. listopada 2021.
Dramaturginja: Željka Udovičić Pleština
Scenograf: Miljenko Sekulić
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Glazba: Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle
Ideja i realizacija videa: Ivan Marušić Klif
Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
Asistent scenografa: Antun Sekulić
Suradnica za pokret: Anja Đurinović
Inspicijentica i organizatorica: Petra Prša
Glume: Anđela Ramljak (Nikolina), Maro Martinović (Ivan), Barbara Prpić (Ana), Milivoj Beader (Jerkica), Doris Šarić Kukuljica (Susjeda), Hrvojka Begović (Enisa), Filip Nola (Nikolinin otac, Susjed), Lucija Šerbedžija (Ruža, Katarina), Frano Mašković (Mihovil), Ugo Korani (Filip), Urša Raukar (Stanka), Zoran Čubrilo (Vlado), Dado Ćosić (Janko), Katarina Bistrović Darvaš (Ona koja nije)
Piše:

Kurelec