Glumačka nepokolebljivost i ustrajnost

Teatar EXIT, TeatruM: Sanja Milardović, Mala čuda, red. Sanja Milardović



  • Prije tri godine umjetnička organizacija TeatruM pokrenula je projekt pod nazivom Mala čuda s ciljem da se kazališne umjetnice potaknu na pisanje i režiranje vlastitih predstava. Redateljica Helena Petković sa svojim je radom 2018. bila prva, a prošli smo petak (12. 11. 2021.) u studiju Exit dočekali i drugu priču, tragikomičnu monodramu Sanje Milardović u kojoj je mlada glumica pokazala raskoš svojih mnogih talenata. Glavni lik njezina komada književnica je koja prolazi kroz teško životno razdoblje – izgubila je oca, nezadovoljna je u ljubavnoj vezi, nije sretna na poslu, a narušen joj je i odnos s majkom.

    Zatvorena u četiri zida novoga stana, Ana pokušava pisati, a u tom procesu dolazi do izražaja i vedrija strana njezine osobnosti – kreativnost, maštovitost, sklonost apsurdu i humoru. U romanu gradi svoj alter-ego, lik Flore koja hrabro kroči kroz život govoreći svima sve što misli, bez straha od posljedica. Flora nije potisnula dijete u sebi, kao što to čini većina odraslih, nego je krasi dječja naivnost i simpatična iskrenost, znatiželja i prkos. U fiktivnom je svijetu sve moguće – u jednom trenutku može iz sveg glasa pjevati pjesmu Mary May s oltara, a u drugom završiti u mračnom kutu nekog broda koji je vozi na Goli otok s optužbom za ubojstvo, šefu na poslu može sasuti svu istinu u lice, ali i svojoj stvarateljici, književnici koja ju dovodi u različite, nevjerojatne situacije.

    Autorica vješto isprepleće Florin fiktivni svijet s Aninim pisanjem romana, telefonskim razgovorima s majkom i predstavljanjem knjige. Te su dvije fikcije u isto vrijeme vrlo dirljive i urnebesno smiješne, s apsurdnim napetim zapletima i emotivno obojenim raspletima. Tekst je protkan izuzetno lucidnim, duhovitim, a pritom nimalo očekivanim dosjetkama. S jedne je strane pokazana spisateljska muka pri stvaranju romana, gorljiva potraga za imenom glavne junakinje te neprestano pisanje i brisanje prve rečenice, a s druge rasplamsana Anina mašta natopljena sjajnim humorom i nadrealnim slikama u kojoj se isprepleću sva njezina znanja i iskustva, pročitane knjige i pogledani filmovi.

    U jednom fantazmagoričnom trenutku njezina se moguća protagonistkinja, primjerice, susreće sa sinom Huckleberryja Finna Bekima Serjanovića, što izaziva salve smijeha u publici, kao i prvi susret njezine konačne junakinje sa svećenikom. Književnici, izvrsno je to pokazano, crpe ideje iz svoje okoline i iz prtljage sjećanja koje su pune različitih, bitnih i nebitnih informacija. Jedan dokumentarac o kitu, koji se glasa drukčijom frekvencijom od svih ostalih kitova i pluta morima tražeći sebi slične, postaje divna metafora za sve neshvaćene i usamljene na ovome svijetu, za samu protagonistkinju Anu koja se poistovjećuje s kitom sve dok ne dozna da taj kit nije uopće nesretan – tada razočarano zaključuje da je na svijetu „najteže biti čovjek.“ Sa svojom se boli ona najbolje suočava kroz proces pisanja – on je navodi na to da u psihodramskom ključu zamisli ljude s kojima se želi suočiti i da im iskreno prizna što misli o njima te da zamisli takav, iskren i otvoren karakter kojega nitko i ništa ne može slomiti. Pisanje je ljekovito, poput kazališta.

    Sjajno napisan tekst ne bi tako izvrsno odjeknuo s pozornice da je bio iole loše izveden. Sanja Milardović oduševila me jednostavnošću, prirodnošću i lakoćom s kojim se prebacivala iz lika u lik, iz emocije u emociju. Gledajući često u smjeru publike, suptilno nas je pozivala da maštamo zajedno s njom, gradimo različite svjetove i povjerujemo u sasvim nevjerojatne stvari. Njezina je izvedba, poput teksta, obilovala duhovitim trenucima, znala nas je nasmijati jednim pogledom ili pokretom tijela, drugačijom intonacijom, zbunjenošću svoje protagonistice ili njezinom grozničavom potragom za spisateljskom idejom. Isto tako, pogled joj je bio neizmjerno tužan i izgubljen – oči su u doslovnom smislu bile ogledalo duše njezine protagonistice Ane koje su nas itekako duboko dirale, pa čak i izazivale pokoju suzu u gledalištu. Glumica se posvetila svakom detalju, razradila je svoja lica do najsitnijih gesta, promišljala o svakoj rečenici te je, zahvaljujući tome, izbjegla puko prikazivanje i patetiku.

    Vrlo je realno i uvjerljivo prikazala različit dijapazon stanja svojih lica – od depresije do bijesa, kreativne strasti do zbunjenosti, nelagode i izgubljenosti, od straha do hrabrosti. Njezin bogat unutarnji svijet ispunio je gotovo praznu pozornicu, snažno se pretočio na publiku koja je disala i proživljavala svaku sekundu zajedno s Anom i Florom. Na kraju predstave Flora, bez dociranja i filozofiranja, potpuno bez riječi, odašilje najbolju poruku – unatoč neposlušnoj nozi i književnici (ili životu) koji pred tebe postavlja sulude izazove, pune prepreka i padova, nepokolebljivo i prkosno koračaj dalje. Metafora je to za život, a može se čitati i kao metafora za glumački poziv, za položaj nezavisnih umjetnika u kojemu se nalazi i sama Sanja Milardović.

    Minuciozno i promišljeno umjetnica je pristupila i redateljskim rješenjima te predstava ni u jednom trenutku ne gubi tempo i ritam; scene se izmjenjuju suptilno, pretaču se filmski jedna u drugu, bez naglih rezova i nepotrebnih pauza, a glazba Mary May također nije slučajno odabrana. Njezin hit Softest Tune govori o gubitku i nedostajanju, a zagrebačka je autorica ujedno i glazbenica i psihologica koja radi ono što voli te je, poput mnogih naših glazbenih i kazališnih umjetnica, vlastitim snagama i snalažljivošću uspjela doprijeti do šire publike.

    Mala čuda izvrsna je predstava, jedna u nizu onih koja poručuje nezavisnim umjetnicima da uzmu stvari u svoje ruke i da se, ako nemaju posla, ne prepuste depresiji i inertnom čekanju, nego svom stvaralačkom nervu. Neka pišu, režiraju i glume i prkosno viču da imaju itekako što publici pokazati te da neće tako lako nestati s nestalnog umjetničkog neba. To je u Malom čudu čudesno napravila Sanja Milardović koju, ako publika nije do sada znala, sada će je sasvim sigurno zapamtiti.

    © Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 15. studenog 2021.  

    Autorica i redateljica: Sanja Milardović
    Asistentica režije: Nadia Cvitanović
    Koprodukcija: Teatar EXIT, TeatruM
    Premijera: 12. studenog 2021., Studiju EXIT
    Dramaturginja: Beatrica Kurbel
    Oblikovatelj svjetla: Luka Matić
    Oblikovatelj zvuka: Miroslav Piškulić
    Muški glas: Frano Mašković
    Autorica trailera: Hani Domazet
    Dizajner: Hrvoje Živčić
    Autorica plakata: Tamara Dugandžija
    Autorica fotografija: Ana Šesto
    Glazba: Mary May
    Voditelj svjetla i zvuka: Martin Miščin

    Glumi: Sanja Milardović

kritike i eseji