Romeo i Julija nakon trideset godina braka
10. Bobijevi dani smijeha (7. - 25. studenog 2021.), Glumačka družina Histrion: Ephraim Kishon, Bila je to ševa, red. Lea Anastazija Fleger
-
Ephraim Kishon nedvojbeno je najpopularniji izraelski pisac druge polovice dvadesetog stoljeća. Mađarski Židov rođen u Budimpešti 1924. bio je i u koncentracijskim logorima u Drugom svjetskom ratu, a novinarsku karijeru započeo u rodnom gradu, ali je zbog rasnih i političkih razloga prebjegao 1949. u Izrael. Tamo je vrlo brzo naučio hebrejski i na tom jeziku ostvario sav svoj opus. Već nakon nekoliko godina počinje stjecati naklonost čitatelja, što u prvom redu može zahvaliti iznimnoj duhovitosti koja je najčešće bila prisutna u njegovim satirama – kako onima objavljivanima kao prilog u novinama (što je posebno oduševljavalo publiku u Izraelu) tako i u romanima koji su se uglavnom bavili običnim ljudima, doseljenicima u Izrael koji su nerijetko imali problema s birokracijom, a i u prilagodbi tamošnjem načinu života. Upravo po tim romanima najpoznatiji je u drugim zemljama, a i u nas je bio vrlo rado čitan sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ponajviše zahvaljujući njima, najčešće ga se određuje kao vrhunskog satiričara, iako su njegovi talenti i ostvarenja bili vrlo raznovrsni. Tako su i u književnosti i novinarstvu neki njegovi tekstovi bili daleko od satire, a osim toga bio je i povjesničar umjetnosti, kipar, glumac, scenarist i redatelj pet filmova, od kojih je Policajac 1972. osvojio Zlatni Globus, a bio je nominiran i za Oscara za film na stranom jeziku.No vjerojatno su mu još popularniji bili kazališni komadi, a u nas posebice Bila je to ševa, kojeg je još 1978. u Zagrebačkom kazalištu mladih režirao Zdenko Blažević. Nakon toga su ga izvodila mnoga, ne samo profesionalna nego i amaterska kazališta, nerijetko ga adaptirajući unošenjem suvremenih detalja iz naše sredine koji su se uglavnom uspijevali uklopiti i u priču koja je prilično neobična. Bila je to ševa pršti povremenim tipično kišonovskim humorom, iako se ovdje ne radi o njegovoj najčešćoj temi – problemima običnog čovjeka s društvom i njegovom administracijom. Oni su u drugom planu priče o tipičnom suvremenom neuspjelom braku kojeg je trideset godina bavljenja banalnim svakodnevnim problemima iz idealne ljubavi dovelo do potpunog neuspjeha i nerazumijevanja.
Međutim, nisu to bilo koji partneri koji su nekad bili povezani najdubljim osjećajima nego najsavršeniji među njima – Romeo i Julija, koji ovdje nisu kao u Shakespeareovom originalu počinili samoubojstvo nego su ostvarili svoju ljubav i uspjeli se vjenčati. Doduše, tih njihovih trideset godina braka u teatru se proteglo na preko četiristotinjak godina, pa ih zatječemo u dvadesetom stoljeću i u jednom za to vrijeme skromnom stanu (scenografkinja Irena Kraljić) kojeg vrijeme dodatno određuju kućna pomagala, telefon i glazba (skladatelji Ivana Starčević i Marko Levani), posebice ona koju povremeno u susjednoj sobi (izvan pozornice) svira njihova buntovna kći. Vezu sa Shakespeareovim vremenom ostvaruju uspjeli kostimi Elvire Ulip, a i slika velikog pisca u prirodnoj veličini, dominirajući zidom iznad bračne postelje koja je središnje mjesto radnje.
U jednom trenutku iz te slike izlazi sam Shakespeare, uplićući se u raspravu o sudbini svojih junaka koju nije predvidio. No, ma koliko se cijela Kishonova zamisao o neuspjelom braku Romea i Julije kao i dovođenje tvorca tih nezaboravnih lica na scenu činili kao neočekivani i originalni obrat, izgleda mi da je to i najslabiji dio komada. Naime, i Romeo i Julija doista dobro funkcioniraju kao suvremeni bračni nesretnici, stvarajući niz vrlo zabavnih i duhovitih sukoba na način koji je karakterističan za vrijeme prije pola stoljeća kada je Kishon napisao svoj tekst (a uz male korekcije i za današnjicu). No njihov je jezik (u vrlo dobrom prijevodu Ivana-Gorana Viteza) današnji govor koji pruža mogućnosti za suvremeni humor, ali je toliko daleko od vremena nastanka tragedije da i podsjećanje na ljubavne izjave i čuvstva izražena Shakespeareovim jezikom prolaze kao neki manje važni komični detalji. Konačno, i Kishonov Shakespeare koji se pri silasku sa slike nekolikim biranim riječima nastoji nametnuti kao klasik i stvoritelj, nakon nekoliko primjedbi svojih likova i sam prelazi na svakodnevni govor i postaje također neka vrsta malograđanina kojeg zanimaju zemaljska dobra, a preostali djelić umjetničke inspiracije koristi jedino da bi zaveo nekonvencionalnu maloljetnu kćerku Romea i Julije.Zlatko Ožbolt kao Shakespeare tek donekle kompenzira nedostatke tog dijela komada svojim uspjelim poigravanjem s prijelazima iz nadute samohvale u spretne kombinacije ostvarivanja privatnih probitaka. I redateljica Lea Anastazija Fleger je za te scene povremeno pronalazila vrlo inventivna redateljska rješenja s mnogo komičnih detalja u fizičkoj ekspresiji, ali to ipak nije uspjelo prikriti činjenicu da Kishonu parodiranje klasika nije ni blisko ni inspirativno kao komične ili tragikomične situacije u kojima se može naći običan čovjek u suvremenom svijetu. A taj aspekt mu je vrlo uspješan i u Bila je to ševa, pa ako gledatelj prihvati da su Romeo i Julija preživjeli da bi nakon trideset godina nesretnog braka postali takozvani mali ali ipak pomalo ekscentrični naši suvremenici, moći će uživati u nizu urnebesno smiješnih scena koje u ovoj Histrionovoj izvedbi djeluju iznimno efektno zahvaljujući velikim dijelom njihovim sjajnim interpretima.
Hrvoje Klobučar kao Romeo stvara čitav niz virtuoznih komičarskih minijatura, mijenjajući karakter i njegovo oblikovanje da bi time prikrio svoje prizemne interese – želju za ukusnijom hranom i služavkom koja bi obavljala umjesto njega veliki dio kućnih poslova. Vanda Winter izvanredno duhovito pronalazi smiješne, a često i karikaturalne detalje ne samo Julije kao čangrizave žene srednjih godina nego i niza drugih ženskih likova – u rasponu od njezine dadilje koja je prati još od Shakespearove Verone do kćerke pankerice, usput se zafrkavajući s tim mijenjanjem lica kao posljedicom siromaštva kazališta koje nema novca za angažiranje još barem jedne glumice, jer ovako nije moguća komunikacija dvije žene na pozornici. Lea Anastazija Fleger je režijom i poticanjem na fizičku ekspresivnost (scenski pokret Ana Majhenić Herceg) omogućila da to dvoje vrhunskih interpreta pokažu sav raspon svog glumačkog umijeća, uskladivši njihove odnose i stvorivši ritam i atmosferu predstave koja tim svojim većim dijelom može vrlo uspješno zadovoljiti ljubitelje komedije.
©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. prosinca 2021.
Autor: Ephraim Kishon
Prijevod: Ivan-Goran Vitez
Redateljica: Lea Anastazija Fleger
Premijera: 7. studenog 2021.
Kostimografkinja: Elvira Ulip
Scenografkinja: Irena Kraljić
Glazba: Ivana Starčević, Marko Levanić
Oblikovatelj svjetla: Dražen Dundović
Oblikovatelj zvuka: Gordan Matejko
Tehničari: Enes Hodžić, Daniel Pavlović, Gordan Matejko
Izvođači: Hrvoje Klobučar, Vanda Winter, Zlatko Ožbolt
Piše:

Kurelec