Čežnja za energijiom susreta s publikom

21. Međunarodni Naj, naj, naj festival, 26. - 30. studenog 2021., Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb, 2. dio

  • Kazalište lutaka Zadar: <em>Caffe kraljevstvo</em>, red. Vanja Jovanović

    Četvrti dan Festivala bila je dostupna snimka predstave Caffe kraljevstvo, koju je produciralo Kazalište lutaka Zadar. Redatelj Vanja Jovanović i dramaturg Patrik Gregurec postavili su, zapravo, gotovo klišeiziran bajkovit narativ o princezi koja bi željela biti konobarica a roditelji, kralj i kraljica, pripremaju joj dogovoreni dinastijski brak. Način na koji su to učinili može se u većem dijelu svesti pod nazivnik tehnike animacije predmeta, koja može biti u isti mah vrlo kreativna, ali i zamorna, rutinska i pogrešna. Srećom, u viđenom je prevladalo prvo te se vizualno predstava doima zanimljivom i lucidnom, iako je taj osjećaj više trenutačan, ograničen na pojedine prizore, nego što prožima cjelinu. S druge strane, ostaje nejasno zašto su se autori odlučili na ponešto nesklapno kombiniranje elemenata bajke s atmosferom kafića i željom princeze da postane konobarica, odnosno gdje su poveznice koje bi opravdale ovaj koloplet. Ako se željelo raditi na aktualizaciji bajke tematiziranjem dogovorenih brakova i, općenitije, roditeljskog pritiska na djecu kako bi se ispunila njihova očekivanja nauštrb dječjih snova, ona ostaje vrlo nejasna i potpuno implicirana. Ipak, predstavu izvlači dobra i uigrana animacija u izvedbi Dominika Karašića i Irene Bausović Tomljanović.

    Gradsko kazalište lutaka Split: <em>Miš u toću</em>, red. Ivan Plazibat

    Posljednja predstava festivala, Miš u toću u produkciji Gradskog kazališta lutaka Split, nastala prema tekstu Ivane Vuković i u režiji Ivana Plazibata, za početak, unatoč imenu kazališta koje ju je produciralo, teško može zadovoljiti i vrlo benevolentne kriterije klasifikacije „lutkarskog“. Naime, posrijedi je tipična komedija za djecu u kojoj igraju glumci, gdje se lutke, osim u jednom prizoru (grdobina), uopće ne pojavljuju, a korištenje nekih od lutkarskih tehnika „bez lutaka“ (animacija predmeta, naznake kazališta sjena) tek su sporadično obogaćivanje pojedinih scena. Na razini dramske radnje i ovdje se, slično kao u Caffe kraljevstvu, radi o svojevrsnoj persiflaži, međutim njezine su oštrice usmjerene mnogo preciznije i stoga – uspješnije. Priča o mačku (Mačor Čili) popularnom kuharu i mišici kuharici-aspirantici (Miška Sol) vrlo se duhovito i lucidno poigrava instant-slavom televizijskih kuharskih zvijezda, svojevrsnim fetišizmom koji se stvara oko njih i njihovih ideologija, iza kojih često stoji mnogo više marketinga od stvarnog kuharskog umijeća. S druge strane, predstava implicitno no jasno dotiče i neuralgična pitanja dalmatinske, a onda i hrvatske novoekonomije temeljene na turizmu i uslugama, u kojem će djeca, ako uopće ostanu u Hrvatskoj i Dalmaciji, s vrlo velikom izvjesnošću na neki način biti involvirana u taj sveprožimajući uslužni sektor i galopirajuću turistifikaciju.

    No, osim ovih angažiranih dvojbi, u Mišu u toću ima i mnogošto mnogo elementarnije, otvorenije univerzalnoj recepciji, poput meritokracije (Miška uspijeva zahvaljujući svom upornom i predanom radu) i prijateljstva između dvoje protagonista, kojim uspijevaju nadvladati razlike i postati partneri u vođenju restorana. Tako predstava rezonira na nekoliko razina, ostvarujući angažiranost i otvorenost i prema djeci i prema odraslim gledateljima, čemu pomaže i angažirana gluma Ane Marije Veselčić i Franje Đakovića (uz njih igra još i Milena Blažanović).

    Gradsko kazalište lutaka Split: <em>Miš u toću</em>, red. Ivan Plazibat

    Sve u svemu, 21. Naj, naj, naj festival donio je dobar i upućen presjek predstava za djecu i mlade u suvremenom hrvatskom kazališnom trenutku. Ali i podsjetio na neka od temeljnih pitanja koja se postavljaju u vezi s ovom propulzivnom granom kazališne aktivnosti – od onih dugogodišnjih (trajno povezivanje i stavljanje jednakosti između lutkarskog i kazališta za djecu i mlade, što je tema koju svako toliko otvara i zastarjela kategorija u okviru Nagrade hrvatskog glumišta), do onih koje je donio pandemijski trenutak, a mogla bi definirati promišljanja u sljedećim razdobljima – kada i kako će se kazalište za djecu i mlade ponovno vratiti onoj neopterećenosti i energiji u susretu sa svojom publikom?

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 4. prosinca 2021.   

Piše:

Leon
Žganec-Brajša