Osobni život na rubu opće tragedije
Fiji grupa d.o.o., Zagreb i Ustanova Festum, Umag: Nikolina Bogdanović, Da sam ptica, red. Arija Rizvanović
-
Dvoje ljudi, vukući ogromne torbe, dolazi na ogoljelu crnu scenu i sjedajući na njih počinje evocirati uspomene na svoj prvi susret i početak veze. Iako je vidljivo da se i dalje vole, njihova različita sjećanja izazivaju prepirku koja često izaziva smijeh kod gledatelja jer je jasno da neće dovesti do ozbiljnog sukoba. Ujedno ta scena, koja pokazuje umijeće pisanja duhovitih dijaloga Nikoline Bogdanović, potiče opuštanje gledatelja i njihovu dublju povezanost s protagonistima kroz efektan obrat od očekivanja na koje navodi najava predstave o mladom bračnom paru koji devedesetih godina prošlog stoljeća bježi iz opsjednutog Sarajeva. Za razliku od današnjih migranata, njima humanitarne organizacije nude čak dvije destinacije gdje će biti prihvaćeni – Austriju i Maleziju. Ipak odlazak iz rodnog grada, čak i kada je na nišanu neprijatelja, nije nimalo lagan i njihova kolebanja oko odlaska pokazuju da je vedrina koju protagonisti nastoje širiti tek prikrivanje pravih osjećaja tjeskobe zbog rušenja njihovog svijeta. Nije to nimalo neozbiljno shvaćanje sarajevske tragedije ni autorice teksta, ni redateljice Arije Rizvić, a niti sjajnih interpreta Darije Lorenci Flatz (Mirna) i Tarika Filipovića (Amir) koji su svi i intimnim sjećanjima povezani s dramom koja je nastala prvenstveno prema ispovijedima bosanskih izbjeglica.Napadi na Sarajevo i s njim povezano nasilje ovdje su prisutni u pozadini – ponekad kao prigušeni tutanj eksplozija, a ponekad i kao gotovo usputno upozorenje poput onog Mirninog Amiru uzbuđenom u objašnjavanju svojih stavova i osjećaja da se makne od prozora jer da je trenutno očita meta snajperistima. A kada je on posluša, oni nastavljaju svoju raspravu o nekoj temi koja nije izravno povezana s ratom. Tu postaje jasno da Da sam ptica nema namjeru evocirati svu grozotu ratnih zbivanja nego pokazati kako su i oni koji nisu fizički stradali izgubili svoj svijet i način života, te kako s mukom nastoje izgraditi neki novi život, odustavši u potpunosti od onoga što su bili ili zavaravajući se da su našli onaj stari život s ljudima s kojima su odrastali i koji su danas (kao uostalom i oni sami) neke dramatičnim događajima potpuno promijenjene osobe koje se druže i žive na potpuno drugačiji način od onog nekadašnjeg.
Upravo ta dva različita stava zastupaju protagonisti ovog komada i to će ih (a ne nestanak ili nedostatak ljubavi) sve više udaljavati jedno od drugoga, tako da niti zajednička kći (koja se zapravo rijetko i spominje) neće predstavljati čvrstu poveznicu. Takvim bitnim različitostima je određen i vrlo različit, ali potpuno kompatibilan vrhunski način igre dvoje protagonista. Darija Lorenci Flatz je kao Mirna često spremna na šarmiranje i duhovitosti koje djeluju vrlo zabavno, ali pritom uspijeva zadržati izraz čvrste koncentracije na neke bitne stvari koje tek povremeno izbijaju na površinu, ali tada ih njihova snaga čini iznimno dojmljivima. Vrlo sugestivno već na početku predstave Mirna iskazuje svoje oklijevanje da unatoč svemu napusti Sarajevo jer duboko osjeća da, ako se i bude vratila, to više neće biti njen grad a niti ljudi više neće biti isti, pa čak niti oni koji su joj bili društvo, jer će ih emigracija izmijeniti. Tarik Filipović je znatno više okrenut vanjskim reakcijama, utjelovljujući naizgled samosvjesnog i odlučnog čovjeka koji je ne tako davno bio najpopularniji mladić svoje generacije. Zato kada on unatoč svemu što ga veže za rodni grad odluči emigrirati, više o tome ne raspravlja.
Stvari se međutim u Austriji mijenjaju. Pritom se Austrijancima odaje priznanje kao ljudima koji su iz humanosti odlučili pomoći ljudima u nevolji, ali se ta pomoć ipak teško podnosi, jer oni izbjeglice tretiraju kao primitivce iz daleke zemlje, pa Amir kao diplomirani pravnik teško izdržava (morajući se pritom i smiješiti) objašnjenja najobičnijih svakodnevnih stvari poput onoga kako se miješa topla i hladna da bi se dobila mlaka voda ili kako se ukapča neki električni uređaj, što Mirnu ipak manje smeta jer je ona i prije dolaska bila uvjerena da je s njezinim načinom života gotovo. Zato ona izdržava sve neugodne situacije i postupno, posebice od kada je njihova obitelj dobila svoj stan, počinje napredovati u svom poslu, dok se Amir osamljuje i noću vozi taksi da bi sa što manje ljudi morao razgovarati, te sanjari o tome da je ptica koja može odletjeti do Sarajeva. A kada nakon nekoliko godina konačno odu u posjet Sarajevu, njihovi različiti stavovi ih potpuno razdvajaju.
Arija Rizvić je tu dramu dvoje ljudi redateljski do u detalje dotjerano uobličila na praznoj sceni uokvirenoj crnim zavjesama, na kojoj su dvije torbe i predmeti koji se povremeno iz njih izvlače kao ilustracija sjećanja jedini element scenografije. No, uz pomoć glazbe Damira Imamovića i oblikovanja svjetla Ivana Lušičića redateljica efektno uspijeva ostvariti atmosferu različitih mjesta u kojima se mijenjaju odnosi protagonista prema okolini, a i jednoga prema drugome. Miješajući na iznimno uzbudljiv način komediju, emocionalnu dramu i tragediju, Da sam ptica Nikoline Bogdanović u režiji Arije Rizvić i interpretaciji Darije Lorenci Flatz i Tarika Filipovića predstava je koja na izvanredno upečatljiv način prikazuje duboku povrijeđenost onih koji nisu doživjeli fizička ranjavanja.
© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 16. prosinca 2021.
Autorica: Nikolina Bogdanović
Redateljica: Arija Rizvić
Premijera: 11. prosinca 2021., Scena Vidra, Zagreb
Suradnica za scenski pokret: Larisa Lipovac Navojec
Glazba: Damir Imamović
Likovno oblikovanje: Lejla Hodžić
Oblikovatelj svjetla: Ivan Lušičić
Oblikovateljica zvuka: Nina Ugrinović
Glume: Daria Lorenci Flatz i Tarik Filipović
Piše:

Kurelec