Hermetičan recital nejasne logike
Teatar &TD, UO Ruper: Fernando Pessoa, Mornar, red. Rajna Racz
-
Poetska drama specifičan je, istovremeno notorno opasan i potencijalno čaroban žanr, osobito kad na temelju teksta nastaje predstava, kako se to u okvirima tradicionalnog kazališnog rada redovito zbiva. Osnovna je opasnost, lako se može naslutiti, u hermetičnosti, zatvorenosti poetskih tekstova za recepciju i njihovoj inherentnoj mnogoznačnosti, što su karakteristike koje scena, osim u sasvim iznimnim slučajevima, trpi u mnogo manjim dozama od stranica knjiga poezije. Kada se momenti poetske drame transponiraju u suvremeno kazalište, koje je sve manje karakterizirano tim kodificiranim procesom putovanja od teksta prema predstavi, odnosi postaju još složeniji. Rezultat su predstave, kakve se svako toliko mogu vidjeti i na hrvatskim (zagrebačkim) scenama, čija je glavna karakteristika mnoštvo naoko složenih scenskih znakova, ali čije je značenje, svrha i potencijal stvarne komunikacije s publikom vrlo ograničen.Mornar, posljednja premijera Teatra &td (ostvarena u koprodukciji s UO Ruper) u 2021. godini, izvedena u Polukružnoj dvorani tog kazališta u režiji Rajne Racz, koja je i adaptirala tekstove portugalskog klasika Ferdinanda Pessoe (konkretno, radi se o drami Mornar i poemi Pomorska pjesan) prema kojima je predstava nastala, potpuno pripada suvremenim vizijama poetske drame. Nije to čudno s obzirom na prethodne radove ove mlade autorice, koja od ispita na zagrebačkoj ADU preko prvih profesionalnih projekata (uključivo i prethodni u &td-u, Nepoznatu iz Seine), ustraje na oblikovanoj autorskoj estetici profiliranoj upravo prema snažnim poetskim otklonima, magičnom realizmu i nadrealizmu, poigravanjima stvarnošću i njegovanom vizualnom prosedeu. Sve navedeno prisutno je u Mornaru te čini Rajnu Racz, iako na samom početku profesionalne redateljske karijere, već prepoznatljivom i estetski zrelom autoricom, što je samo još očitije u odmaku koji taj stil pokazuje prema radovima većine ostalih protagonista najmlađe generacije redatelja koji izlaze s akademije.
Međutim, svaka je predstava novi i svojstveni zadatak i ne može se u potpunosti osloniti na prethodne radove. Također, radovi nastali na akademiji, ispitne produkcije u pravilu su zadane drukčijim kriterijima od (načelno) potpune kreativne slobode koju redatelj dobiva (ili bi barem trebao dobiti) u povjerenje kada se prihvaća režije, a osobito kada se još k tome radi o režiji vlastite adaptacije predložaka. Rajna Racz kao da je, ponešto paradoksalno, izokrenula ovu paradigmu te su joj neke od ispitnih predstava djelovale kreativnije, razigranije i, što je možda najvažnije, svježije i intrigantnije od Mornara, postavljenog u profesionalnim produkcijskim koordinatama, izvan akademskog žrvnja i zahtjeva syllabusa.Publiku dočekuje dominantan scenografski element u obliku predimenzioniranog jastuka koji tri glumice (Veronika Mach, Anica Kontić, Maruška Aras) tijekom predstave više puta razvlače, uvlače se u njega, tretiraju ga s različitom dozom odmaka svrhe i forme, no to je unatoč potencijalu vrlo sporadično i ne uspijeva predstavu izvući iz statičnosti u koju zapada već na početku. Stihovi se nižu, glumci šeću amo-tamo izgovarajući ih, ali od svega toga vrlo malo dopire do publike, a nema ni vizualne hrabrosti ni svojevrsnog „očuđenja oka“, koje je u nekim prethodnim radovima iste autorice izvlačilo česte momente traganja za artikulacijom u poetskim artizmima. Hermetičnost je, kako je već napomenuto, opasna, prevrtljiva osobina u kazalištu kao sintetičkoj umjetnosti trenutka, što je zamka u koju često upadaju poetske drame postajući tako, umjesto otvarateljica svjetova, trenucima gledateljskog zamora sa slabim recepcijskim potencijalom. Početak Mornara u potpunosti je odgovarao tim karakteristikama. Hermetični tekstovi – unatoč prisutnosti stalnih motiva mora, brodova, mornara, odlazaka i povrataka, propustili su stvoriti svjetove koji bi poveli kamo poezija portugalskog klasika upućuje. Umjesto toga, glumci djeluju opterećeni stihovima koji, umjesto da daju putokaze i budu generator začudnosti, funkcioniraju više kao generator zbunjenosti i nejasne dramaturške logike.
Kako vrijeme odmiče (a predstava traje oko jedan sat) stvari se ponešto popravljaju, iako ne sasvim i vrlo polako, nikad odlučno i do kraja. Djelomično, zasluge za stanoviti pomak mogu se pripisati glazbi, uglavnom izvođenoj uživo (Marin Živković), dijelom koreografiji, koja se s vremenom uspijeva donekle ritmizirati, iako uspostavljanje cjeline s tekstom ostaje upitno. Tako jedna od završnih scena, u kojoj glumac Fabijan Komljenović svira harmoniku, pjeva i ulazi u vrlo pomaknutu, povremeno čak duhovitu dinamiku s glazbenikom Živkovićem, funkcionira vrlo dobro, tvoreći izraziti kontrast u domišljenosti prema početku, koji ostavlja dojam recitacije stihova slabo okupljenih oko opsesivnih motiva klasika koji su poslužili kao predložak.
Sveukupno, Mornar prelazi putanju od recitala nejasne logike do naznake otvaranja prozora u začudnost svijeta svoga slavnog predloška. No, kako bi se došlo do tamo, potrebno je prijeći mnogo zahtjevniji put, za koji predstava nudi vrlo manjkave markacije.
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 11. siječnja 2022.
Režija i dramatrugija: Rajna Racz
Skladatelj: Marin Živković
Oblikovanje svjetla: Dina Marijanović
Scenografija: Paola Lugarić
Kostimografija: Matija Dijanović
Koreografija i scenski pokret: Anna JavoranGlume: Veronika Mach, Anica Kontić, Maruška Aras, Fabijan Komljenović, Marin Živković
Piše:

Žganec-Brajša