Nostalgična mediteranska groteska bez iskoraka iz okvira knjige

Hrvatsko narodno kazalište Split: Tisja Kljaković Braić, U malu je uša đava, red. Mario Kovač

• 
  
  Recept je jednostavan i, čini se, jamči uspjeh. Na kazališne daske postaviti najprodavaniju knjigu 2021. godine dobar je marketinški trik i jamstvo za rasprodane izvedbe. U malu je uša đava, roman u pričama i književni prvijenac slikarice Tisje Kljaković Braić, donosi niz priča o autoričinom djetinjstvu i odrastanju u Splitu, a u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu postavljen je u režiji i dramatizaciji Marija Kovača.

  Kljaković Braić iznimnu je naklonost javnosti stekla minimalističkim karikaturama bračnog para, praćenima kratkim rečenicama koje ilustriraju iskustva u kojima se većina nas može pronaći; naime, rečenice koje Oni izgovaraju možemo čuti na stepeništu zgrade, u gužvi na plaži ili dok čekamo red u mini-marketu, a toliko su nam poznate i urezane u kolektivnu svijest i iskustvo da ne možemo sa sigurnošću tvrditi smijemo li se Njima ili samima sebi. Oslonjena na likovno, ograničavajući literarno na kratke, dovitljive rečenice, Kljaković Braić u ovim humorističnim karikaturama pokazuje vještinu ilustriranja mikro-trenutaka suvremenog Mediterana, ali tu priča, čini se, staje i ostaje u domeni pametne dosjetke. Naime, ni u romanu U malu je uša đava autorica ne izmiče oslanjanju na sigurno. Priče ispunjene nostalgijom, koja od proživljenih iskustava stvara uspomenu, nerijetko sretniju i ljepšu nego što je ona to u stvarnosti bila, pretočene u format kazališne predstave, nažalost, ostale su samo to – intimne, nostalgične crtice koje odišu nečim poznatim i „našim“ u sjećanjima na djetinjstvo mnogih koji su odrastali u Splitu osamdesetih godina.
  
  
  
  Suvremeni Mediteran zamijenjen je onim okupanim nostalgijom koja se u ovom slučaju otkriva kao opijum za publiku kojoj očito nedostaje sadržaja i koja bi „tila otić u kazalište pogledat jednu predstavu i malo se nasmijat“, kako navodi i autorica citirajući očekivanja anonimne gledateljice u popratnom tekstu predstave. Ako je namjera bila razdragati gledateljstvo i ponuditi mu priliku da se opusti i uživa, ovu predstavu možemo okarakterizirati uspješnom. Ako, pak, od kazališta očekujemo i tražimo više od iskušanih obrazaca i sigurnih rješenja, onda se u predstavi otkrivaju sve slabe točke (splitske) institucionalne kazališne scene.

  Gotovo ništa u predstavi ne odolijeva potrebi da se splitskoj publici pristupi na prokušani, sigurni način; evociranjem kolektivne kroz individualnu nostalgiju – kroz popularnu glazbu, mjesta, predmete i karaktere svedene do karikatura. Andrea Mladinić liku djevojčice Tisje ne uspijeva udahnuti naslovnu djetinju radoznalost i zaigranost, Nenad Srdelić u ulozi djeda tek na trenutke uspješno izmiče sigurnom bijegu u karikaturu, kojom je ionako obojena većina likova koje je utjelovio na daskama ovog kazališta, dok se izvedba Snježane Sinovčić Šiškov u ulozi bake otkriva najuspješnijom i najživotnijom.
  
  

  Marjan Nejašmić Banić i Zorana Kačić Čatipović u ulogama Tisjinih roditelja ne ističu se pretjerano u glumačkom ansamblu koji je gotovo u potpunosti sveden na karikaturu i na skice likova koji, najviše zbog količine prizora preuzetih iz izvornika, ne uspijevaju zaživjeti tijekom dva sata trajanja predstave. Puko nizanje prizora bez kritičkog odmaka i komentara, kao i oslanjanje na nostalgiju bez propitivanja negativnih obrazaca uočljivih čim zagrebemo malo ispod čarobne, ružičaste prašine kojom su prekrivena sjećanja, gledatelja ubrzo zasiti. Kako predstava odmiče, postaje jasno da je svedena na kolažiranje prizora, rekvizita i likova kojima je jedini cilj opisan upravo u onoj rečenici koju i Kljaković Braić citira – odlazak u kazalište začinjen s malo smijeha, jedna fina večer za opuštanje. U takvoj jednadžbi, fraze poput „kurba se rađa“ očekivano postaju još jedan okidač za smijeh, uvrnuta parafraza maksime Simone de Beauvoir u kojoj ne postoji ništa problematično, koja impulse mizoginije uvodi kao dodatan začin humoru.
  
  

  Na trenutke jezično neujednačena, predstava kojoj bi glavni adut trebala biti autentičnost, upravo na istoj toj autentičnosti gubi u replikama i fizičkom humoru. Najvidljivije je to u bolničkoj sceni, u kojoj su likovi tri pacijentice iskarikirani u tolikoj mjeri da takav redateljski postupak ne samo da vrijeđa publiku, nego i glumice koje se vješaju po stalcima za infuziju, poprimajući tako uloge dvorskih luda kojima je jedina uloga, očito, ponuditi još jedan podražaj koji će zaokupiti pažnju gledatelja i odvrnuti mu pogled od manjkavosti u glavnoj liniji radnje. Ništa slabije u tom smislu nisu ni scene tračanja, koje se odvija na mediteranskom balkonu, vidikovcu s kojeg je najlakše zaviriti u tuđa posla, kao ni nepotrebna i do groteske svedena scena u kojoj se spajaju elementi kabareta s odom Zepter posuđu.

  Zaključno, predstavi U malu je uša đava nedostaje jasniji redateljski i dramaturški glas koji bi hrabrije iskoračio iz okvira korica knjige; Kovač ne koristi ništa od kazališta što bi priču transformiralo i nadogradilo, izostaje poveznica između nostalgičnih epizoda, kao i odlučnost u odabiru priča koje će se prenijeti na kazališne daske. A najviše od svega izostaje zaigranost, želja za eksperimentiranjem, za pripovijedanjem koje nije oslonjeno isključivo na dijalog i na geg. A kada sve to izostane, ostaje predstava koja će svakako biti gledana, za koju će se „tražiti karta više“, ali koja će tek sa sjetom progovoriti o nekom prošlom vremenu koje je, da ironija bude potpuna, čini se, bilo hrabrije i odvažnije od onog u kojem živimo.
  
  

  © Kristina Tešija, KAZALIŠTE.hr, 11. veljače 2022.

  Autorica: Tisja Kljaković Braić
  Redatelj i dramaturg: Mario Kovač
  Premijera: 10. veljače 2022.
  Scenograf: Davor Prah
  Kostimografkinja: Ana Marin
  Glazba: Tomislav Babić
  Oblikovatelj svjetla: Srđan Barbarić
  Oblikovatelj tona: Tomislav Luetić
  Asistentica kostimografkinje: Maja Peruzović
  Inspicijentica: Sonja Dvornik
  
  Glume: Andrea Mladinić (Tisja), Nenad Srdelić (Dida Žarko), Snježana Sinovčić Šiškov (Baka Nevenka), Zorana Kačić Čatipović (Mama), Marjan Nejašmić Banić (Tata), Monika Vuco Carev (Konobarica / časna sestra), Tajana Jovanović (Susjeda Vuka), Trpimir Jurkić (Susjed Jovo), Arijana Čulina (Teta Zorka), Andrijana Vicković (Mila Paunović), Katarina Romac (Kurba Anka / Luda Matija), Stipe Radoja (Anjo), Goran Marković (Popadić), Filip Radoš (Miron), Vicko Bilandžić (Konobar / Rašo), Ana Marija Veselčić (Drugarica Rosana), Maro Drobnić i Darijo Tvrdić (Susjedi)

Piše: