Glumački razigrana groteska našeg vremena

Teatar &TD: Eugene Ionesco, Kralj umire, red. Ivan Planinić



  • U vrijeme pandemije, klimatskih promjena i svjetske krize, pojedine drame Eugѐnea Ionescea, kao što su Kralj umire i Nosorog, toliko su aktualne i suvremene te bi se mogao steći dojam da su napisane u posljednjih dvije godine.

    Stoga ne čudi da su se našle na repertoaru naših kazališta – Nosorog u Teatru Ulysses, a Kralj umire u Teatru ITD. Povezuje ih isti protagonist – Bérenger. U Nosorogu on se odupire velepošasti koja stanovnike mjesta u kojemu živi pretvara u nosoroge, a u Kralju umire grčevito želi izbjeći smrt, naravno bez uspjeha. Taj jednostavni opis, kao u svim Ionescovim komadima, skriva mnoga značenja koja redateljima nude veliku slobodu inscenacije. Ivan Planinić prilično je dosljedno pratio tekst drame Kralj umire, s ponekim skraćivanjima, a dosta je toga i nadopisao, čime se uhvatio ukoštac s nekoliko važnih tema.

    Kralj Bérenger I. u njegovom je čitanju simbol poretka na izdisaju, svijeta koji se opire neminovnoj promjeni i odumiranju, a kroz njegov je lik redatelj odaslao ekološke, političke i društvene poruke. On je istovremeno planeta Zemlja, Čovjek sa svim svojim slabostima i narcisoidnim uvjerenjima da je alfa i omega svemira te da će njegovim nestankom sve propasti, egoistični Političar koji želi da povijest počinje i završava s njegovim likom i djelom, grandiozni Vladar uvjeren u svoju božansku moć. Sve se to odražava u fantastičnoj izvedbi Domagoja Jankovića koji pomaknutom glumačkom igrom, posebice putem pokreta i gesti, daje naslutiti navedena značenja, a ujedno se uspijeva vrlo ironično sa svime time poigrati. Svojim tumačenjem pokazao je široku lepezu tragikomičnosti lika, a moglo se naslutiti da i sam komentira koliko je njegovo postojanje, a posebice opraštanje sa životom, apsurdno.

    Ionescov teatar apsurda glumcima nudi veliku slobodu jer zazire od psihološkog realizma, a poziva na maštovito istraživanje različitih odmaka pomoću kojih likovi oživljavaju na pozornici. U ovoj predstavi oni su se gradili uz pomoć scenskog pokreta vrsne plesne pedagoginje i koreografkinje Maje Marjančić. Tjelesnim znacima pokazivala se tuga kraljice Marije (gesta ruke koja briše suze), zabrinutost kraljice Margarete (prekrižene ruke), a kralj se predstavljao stereotipnom vladarskom gestom raširenih ruku. Brzim ulascima i izlascima na pozornicu stvarala se napetost i panika, naglašenim pokretima kraljeva tijela opisivala se dramatika cjelokupnog zbivanja, a plesom se dočaravalo društvo spektakla o čijoj propasti, između ostalog, u predstavi redatelj Ivan Planinić govori.

    Scenografija Petre Pavičić s neonskim lampama sa svake strane pozornice, između kojih glumci ulaze i izlaze, te atraktivni svjetlosni efekti Ivana Lušičića Liika, zajedno s popularnim songovima Nikše Marinovića čija se melodija lako pamti i poziva na ples, izgledali su i zvučali poput nekog popularnog televizijskog showa koji nas, u skladu s načelima društva spektakla, uljuljkuje u pasivne konzumente vizualnih zabavnih sadržaja. Petra Pavičić ujedno je osmislila i kostime, kojima je ocrtala pojedina lica ali i sveukupno društvo – kraljica Marija i sluškinja Julija, kao i sam kralj Bѐrenger koketiraju s kičem, Stražar i Liječnik predstavljaju stara, odavno prošla vremena, a crno odijelo kraljice Margarete dosta govori o njezinoj ozbiljnosti, diplomaciji, političkim ambicijama.

    Dolaskom u kazališnu dvoranu publika se susreće s video-projekcijom zida na kojemu se nalazi mreža rasjeklina. Iz njih, padanjem žbuke i cigli, polako nastaju pukotine, što vizualno simbolizira propast. Iza pukotina nazire se crni beskraj pun prijetećih meteoroida u koje će se pretvoriti i naša planeta. Propast ne dolazi iznenada. Ona se nagovijestila raspuknutim zidom na kojemu smo, na početku predstave, ugledali sjenu uspravnog i uzdignutog kralja na vrhuncu snage i moći. S laganim padanjem cigli, kraljevo se fizičko stanje postupno pogoršava – počinje šepati, pogrbljuje se i pada, te rastom pukotine u zidu raste njegova slabost i nemoć; gubi vlast nad vlastitim tijelom kao i nad svima oko sebe. Sve dok se bori s idejom prolaznosti, čuje se buka i osjeća podrhtavanje tla koji nestaju u trenutku njezina prihvaćanja.

    Tijekom ceremonije u kojoj se oprašta sa životom, platno na kojem se projicirala pukotina zida nestaje a u pozadini pozornice pojavljuju se dva bijela stolca – jedan ljudske veličine, a drugi predimenzioniran. Kad se Bérenger I. popne na golemi stolac, izgleda vrlo sićušno i nevažno, što je u potpunoj diskrepanciji s monologom koji je Planinić vrlo duhovito upisao u dramu, čime je Ionescovu grotesku učinio još jačom i izražajnijom. U tom sjajnom mitomanskom govoru Bérenger I. traži da svi postanu on, da se svi i sve nazivaju njegovim imenom, da se u školama jedino o njemu uči, da postane bog kojemu će se svi klanjati, unatoč fizičkom nestanku da postane vječan. Kroz njegov lik, posebice u dijelu gdje govori kako je sagradio Paris i New York, napisao Ilijadu i Odiseju te sva Shakespeareova djela, može se iščitati povijest civilizacije, kulture i umjetnosti, kojoj prijeti nestanak i zaborav. Domagoj Janković na divovskom stolcu okrenutom prema publici odražava nas same – upozorava nas koliko smo kao ljudska vrsta sitni, a grandiozno umišljeni da smo gospodari svijeta i svemira.

    Kraj predstave Planinić je također sam napisao. Nakon groteske i spektakla, slijedi realnost – suočavanje s neizbježnim odlaskom što se prikazuje, u glumačkom pogledu, najviše realistički. Dajana Čuljak uspjela je izvrsno utjeloviti kraljicu Margaretu, pokazati njezinu racionalnost i razboritost koje ju naizgled čine hladnom, pomalo i bešćutnom, da bi na kraju vrlo dirljivo, sa suznim očima i toplinom u glasu, ispraćala kralja u drugi svijet, govoreći mu smireno i nježno kamo treba ići. Kralja put vodi prema gledalištu, uspinje se po stolcima, hoda između gledatelja i na kraju se gubi iza ulaznih vrata u dvoranu. S obzirom na to da pet minuta poslije publika također izlazi kroz ta vrata, neminovno se postavlja pitanje jesmo li spremni koračati prema vlastitoj smrti ili se, poput kralja, grčevito borimo protiv takvih misli.

    Društvo kojemu je prevladavajuća svakodnevna aktivnost konzumacija medija, posebice zabavnog sadržaja, zbog čega je potjerano u pasivnost, individualizam i otuđenost, posljednjim se trzajima bori za opstanak, a koje će ga društvo zamijeniti i hoće li ga išta zamijeniti – pitanje je koje Planinić postavlja ne nudeći odgovor. U Ionescovom tekstu i u redateljevoj inscenaciji, kraljev život traje koliko i predstava, devedeset minuta. Odbrojavanje minuta i sekundi mogli smo pratiti u pozadini, s pitanjem koliko još traje naša predstava i je li odbrojavanje već počelo.

    Individualizam i otuđenost najviše su došli do izražaja u glumačkoj igri u kojoj su se, uz spomenute Dajanu Čuljak i Domagoja Jankovića, različitim odmacima istaknuli Luka Bulić kao Liječnik, Nika Barišić kao Kraljica Marija, Ivan Pašalić kao Stražar te Anica Kontić kao sluškinja Julija. Glumački razigrana, ionescovski groteskna i apsurdna te značenjski višeslojna predstava Kralj umire odličan je repertoarni potez Teatra ITD kojim se, zabavno i atraktivno, komentira vrijeme i društvo u koje smo, možda ne zadugo, uronjeni.

    © Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 11. veljače 2022.

    Autor: Eugene Ionesco
    Redatelj i autor adaptacije: Ivan Planinić
    Premijera: 15. listopada 2021.
    Scenski pokret: Maja Marjančić
    Scenograf i kostimograf: Petra Pavičić
    Oblikovatelj svjetla i projekcije: Ivan Lušičić Liik
    Skladatelj: Nikša Marinović
    Oblikovatelj zvuka: Luka Gamulin
    Dizajn plakata: Verlauf
    Klavirska pratnja: ŠIŠA

    Glume: Domagoj Janković (Berenger I.), Dajana Čuljak (Kraljica Magrareta), Nika Barišić (Kraljica Marija), Luka Bulović (Doktor), Anica Kontić (Julija), Ivan Pašalić (Stražar)

kritike i eseji