Izvrsno osmišljena, uvjerljivo odglumljena i idejno inspirativna monodrama

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, Kazalište Miela iz Trsta: Giuseppe Nicodemo, Serena Ferraiuolo, Bonsai ima kratke grančice – Trilogija umjetnih inteligencija, red. Giuseppe Nicodemo

• 
  
  Žena kao subjekt i objekt života, žena kao vrisak, prostor i tijelo, žena kao žena koja u svom biološkom, naturalističkom određenju to i samo to ili samo to – božanstveno biće – jest. U postmodernističkoj relativnosti idejni svijet monodrame Il bonsai ha i rami corti – Trilogia delle intelligenze artificiali / Bonsai ima kratke grančice – Trilogija umjetnih inteligencija zanosi slobodom odabira doživljenog dubinom osviještenosti i gledateljskim iskustvom, a to nam pomno odbrani potezi i riječi tekstopisca i redatelja predstave Giuseppea Nicodema dopuštaju tijekom i nakon gledanja. Predstava je na repertoaru bila 11. i 12. 2., uklopila se u niz scenskih doživljaja u mjesecu ljubavi koje nam je pripremilo HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.

  Ulazeći u kazališni prostor Dram(m)a Zajc, još prije službenoga početka predstave, ulazimo u životno dramski prostor. Na pozornici, u svome fizičkom tijelu, boravi žena. Ona se kreće, mrmlja, gestikulira, uzima, odlaže, toči i natače…, ona postoji u nekom ritmu kojem postupno otkrivamo uzroke, htijući to ili ne, „kako nam drago“, jer svjetla pozornice još nisu upaljena. Dok sjedamo na svoja mjesta, pitamo se što se događa, traje li još možda scenska priprema i slično. Pitanjima lagano dokidamo granicu između gledališta i pozornice. Pitanja su ujedno i  početak predstave, s njima počinje rađanje kazališnog u kazalištu. Smišljeni i svakako iznenađujući potez dokidanja službenog otvaranja zavjese dio je redateljskog idejnog promišljanja jednosatne izvedbe koju izvrsno glumački nosi Serena Ferraiuolo. Prostor u koji smo ušli nije doslovno stan u kojem zatječemo lik, Stefaniju Laganini; to je prostor duhovnog i fizičkog postojanja jedne žene u jednome vremenu. Stefanija Laganini uvela nas je u svoj dom (ili smo mi, ljudskom znatiželjom, zavirili u nj) u ime svih žena i doslovno pustila da fluid dramskog, scenskog ženskog pisma poteče pozornicom.

  Premijera monodrame Il bonsai ha i rami corti / Bonsai ima kratke grančice odigrana je u riječkom kazalištu 2020. Bila je to prva predstava nakon razdoblja potpunog zatvaranja zbog pandemije, tj. dvomjesečne pauze. Na službenoj stranici HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci čitamo da je vijest o uspjehu te idejno životne predstave odjeknula do Trsta, gdje je Kazalište Miela iskazalo veliko zanimanje za produciranjem nastavka na istu temu.

  Spomenuti autor Giuseppe Nicodemo glumac je i redatelj s posebnim osjećajem za dramu i komiku. Humor koji izaziva promišljanje, a naizgled je jednostavan, pravi je izazov različito motiviranoj publici. Glumica talijanske drame Serena Ferraiuolo donosi lik Stefanije Laganini, a redateljske je zamisli nesumnjivo ostvarila u potpunosti. Čini to tankoćutno i  prirodno, uigrana u Stefanijin život. Izvedbeno je donosi sa sigurnošću i uvjerljivošću, savršeno monodramski. Oslanja se samo na sebe u sebi i prostor koji je okružuje. Stefanijina je drama vanjska i pojavna, oku opipljiva (snima ciklus tutorijala kojima želi postati famous) ali i unutarnja, psihološka (usamljena je i obasuta sjećanjima), koju gestama i komikom ali i tekstom, naizgled komičnim a zapravo dirljivim, Ferraiuolo donosi publici osvajajući je. Osim motiva izolacije, prisilnoga bavljenja sobom i životom, u život jedne žene autor dovodi i motiv svima poznate rastuće informatičke tehnologije s  kojom, u nedostatku živih bića oko sebe, Stefanija razgovara, i postoji. Stefanija ima i prijateljicu Rosalbu; spominje je kao sve što inventarno postoji u njezinu životu, ali Rosalba je sada samo online i upada u život možda i kada ne bi trebala. Publika tijekom izvedbe može pratiti scenski nenametljivo ponuđene titlove s prijevodom na hrvatski jezik, tako da izričaj na talijanskome jeziku ne ometa spoznajni i doživljajni užitak.

  O Stefanijinu liku autor je izjavio:

  „Stefania Laganini nastala je u karanteni, u dnevnom boravku, između tjeskobe i smijeha. Serena i ja rekli smo si: „To nije odmor, prisiljeni smo biti doma zbog pandemije! I što sad!?”. Tako smo ujedinili/kombinirali naše ideje, želje, strasti, filmove i likove koji nam se sviđaju i rodio se lik Stefanije sa svojim svijetom, laganini: dar kazalištu, nama i našoj publici.“

  Moramo dodati, u trilogiji je Stefanija nadišla prvotno zamišljenu pandemijsku Stefaniju. Njezina izolacija, nepostojanje Njega u Njezinu životu, obraćanje Njemu, bonsaiju, nevidljivoj Alexiji (umjetnoj, ali jedinoj postojećoj inteligenciji u Stefanijinu okruženju), želja da se snimanjem tutorijala become famous and someone kako bismo bile prisutne u vlastitom postojanju koje On zanemaruje i ne doživljava jer uvijek ima nekog drugog, za opstanak važnijeg posla, sve su to istovremeno isječci iz bračnog ali i samotnog Stefanijina života. Stefanija nije bajka, ona je laganini jer žena koju ona donosi na pozornicu živi i postoji u svevremenskom biološkom ženskom prostoru. Stefanija ima svoje najdraže filmove i glumce  (Marlona Branda u Tramvaju zvanom čežnja, Sophiju Loren u Sve je počelo u Napulju, Lizu Minnelli u Cabaretu ili Liv Ullman u Prizorima iz bračnog života), melodije (Brda su u cvatu Wilme Goich), motive koji emotivno razapinju podsjećajući je na prošle životne trenutke, želje i nedosanjane snove, ona ima sve što neminovno pripada životu jedne žene. Alexia, podsjećamo, umjetna inteligencija, može se lako zamijeniti onim unutarnjim glasom kojim svatko od nas komunicira. Alexia je samo odraz zabrinjavajućeg vremena  u kojem živimo sa Stefanijinom pričom.
  
  
  
  Pripada li sve što nam Stefanija dopušta vidjeti o sebi u sebi njezinoj slobodi ili njezinoj usamljenosti? Je li krik koji je ispustila, ispušten u ime svih nas, žena 20. stoljeća? Na ova pitanja odgovorit će gledateljevo katarzično promišljanje o samo naizgled zabavnoj, jednostavnoj, izvrsno osmišljenoj i glumački uvjerljivo uprizorenoj, ali i idejno inspirativnoj monodrami. Ukoliko promišljanje izostane, usuđujemo se utvrditi: bonsai ima kratke grančice.
  
  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 11. veljače 2022.
  
  Autori: Giuseppe Nicodemo, Serena Ferraiuolo
  Redatelj: Giuseppe Nicodemo
  
  Glumi: Serena Ferraiuolo

Piše: