Zabavne kazališne crtice o zaboravljenoj umjetnici

Zagrebačko kazalište mladih: Pavlica Bajsić Brazzoduro, Tomislav Zajec, Halo, halo, ovdje Radio Zagreb, red. Pavlica Bajsić Brazzoduro

• 
  
  Pavlica Bajsić Brazzoduro specifična je radijska i kazališna redateljica. Svoju ljubav prema radiju ona pretače u izvedbene prostore koji, zahvaljujući njezinu istančanom uhu, odjekuju različitim zvucima iz sadašnjosti i prošlosti, spajaju zvuke naših koraka s onima koje slušamo preko slušalica ili zvučnika, a izvođači uronjeni u te zvukovne igre otkrivaju čaroliju stvaranja umjetnosti koja se temelji na zvuku i njezinom izostanku, na slušanju koje se gleda i gledanju koje se pomno sluša. Njezine predstave vrlo su intimne i meditativne, odišu toplinom i zajedništvom između gledatelja i svih koji su na bilo koje načine uključeni u izvedbu. Nema ih mnogo, ali one koje je napravila se pamte, posebice Hȍrspiel: mala igra za slušanje (i gledanje). Njima je skrenula pozornost na radiofonijski teatar, po kojemu je za sada prepoznatljiva upravo (i jedino) Pavlica Bajsić Brazzoduro. Zbog toga su oni koji poznaju njezin rad s nestrpljenjem iščekivali prvu predstavu na institucionalnim kazališnim daskama, jer kad je i surađivala s kazališnom institucijom, kao što je dubrovačko Kazalište Marina Držića, stvarala je ambijentalnu, in situ predstavu (Orfej sluša radio).

  U dvorani Miško Polanec Zagrebačkog kazališta mladih 15. veljače premijerno je izvedena  njezina prva, u pravom smislu institucionalna i najklasičnija kazališna predstava pod nazivom Halo, halo, ovdje Radio Zagreb. Radiofonijski teatar ovdje je prvi put stavila u službu priče o povijesti radija i njegovoj prvoj spikerici, glumici Boženi Begović o kojoj malotko zna više, osim te njezine kratke životne epizode rada u skučenim studijima Radija Zagreb.

  Pavlica Bajsić Brazzoduro i dramaturg Tomislav Bajsić odlučili su ispraviti tu nepravdu i u obliku kazališne slikovnice s pripovijedanjem, brzim izmjenjivanjem scena, gotovo filmskom montažom te radiofonijskim postupcima, prepričati njezinu bogatu a mnogima nepoznatu biografiju i pritom dočarati romantične dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća, kada se radio u našoj zemlji tek počeo emitirati. Redateljica se, zajedno s dramaturgom, od početka do kraja predstave neprestano poigrava sadašnjim trenutkom i elementima stvarnosti, s prošlošću i fikcijom. Ispred kazališne dvorane publiku dočekuje i srdačno pozdravlja glumac Sreten Mokrović, koji u dvorani, kad se svi smjeste na svoja mjesta, postaje voditelj kavane Gundulić, suptilno nas vraća u 1926. godinu, te poziva posjetitelje da poslušaju novo čudo – izravni prijenos koncerta iz Londona, namijenjen samo njima putem slušalica.

  Gledatelji se pritom, putem stišavanja i pojačavanja zvuka, mogu poistovjetiti sa svakim glumcem koji dolazi na pozornicu i stavlja slušalice na uši, te uživati u njihovoj neverbalnoj igri ispunjenoj komičnim elementima u kojoj pokazuju nespretnost pri postavljanju tijela u odnosu na slušalice, iznenađenje i uzbuđenje novom tehnologijom. Dolaskom Barbare Prpić na pozornicu počinje priča Božene Begović koja se pripovijeda ubrzano, kao u nekom vrtlogu podataka i povijesti. Svi su likovi prikazani plošno, bez psihologiziranja i karakterizacije, a unatoč tome Barbara Prpić uspjela je pokazati čvrstoću protagonistice koja se s osmijehom na licu probijala kroz različite birokratske labirinte tijekom cijelog svog života, njezinu krhku prirodu čijem je tijelu često trebao odmor, ali i nepokolebljivu narav.

  

  Boženi Begović životni je oslonac bila Joelle Joe Vuković koja, u tumačenju Lucije Šerbedžije, zrači nježnošću i toplinom prema Boženi, a samouvjerenošću i borbenošću prema svijetu koji ih okružuje. Predstava je, međutim, lišena udubljivanja u odnose i emocionalna stanja, a građena je od niza kratkih, duhovitih, pokatkad i grotesknih prizora koji s ironijskim odmakom pripovijedaju i priču o jednom dijelu naše povijesti. Kostimografkinja Marta Žegura kostimima je uspjela dočarati kraj dvadesetih, početak tridesetih godina prošlog stoljeća te naznačiti pojedine crte protagonistkinja – Barbara Prpić odjevena je u zelenu haljinu iz tridesetih godina koja upućuje na samozatajnost i skromnost Boženina lika, a njen strogi kroj može nas uputiti i na njezinu nepopustljivost. Lucija Šerbedžija nosi košulju s prslukom i hlače smeđih nijansi, koji govore o emancipiranoj ženi plemićkog podrijetla koja gaji ljubav prema jahanju.

  Glumačka igra Sretena Mokrovića bila je izuzetno nadahnuta u različitim ulogama; njegove su minijature obilovale humorom i potpuno osvajale publiku. Gromoglasni smijeh izazivale su i kreacije Rakana Rushaidata, koji se također istaknuo, posebice u ulozi spikera. Vrlo je duhovito osmišljen prizor Boženina upoznavanja s radijskim studijem koji je toliko malen da se dvoje ljudi jedva uspijevaju mimoići, a s pravom dozom apsurda i groteske prikazano je njezino traženje različitih papira i dozvola za rad, što se može povezati i s današnjim vremenom. S druge strane, prizori koji pokazuju Pionirsko kazalište koje je Božena Begović utemeljila (i bila njegova prva ravnateljica) te s čijim je polaznicima postavila prvu predstavu s djecom u Zagrebu Pioniri na ljetovanju, suviše su, rekla bih, čak i neprimjereno karikirani, kao i glazbeni broj u kojemu se pjeva o dugogodišnjoj potrazi i molbama Pionirskog kazališta, današnjeg Zagrebačkog kazališta mladih, za primjerenim prostorom. Pioniri na ljetovanju prikazani su u formi lutkarsko-radiofonijskog teatra, na pozornici glumci u ulogama djece stvaraju zvukove vjetra i mora kao u radiodrami, te pomiču male figure po pozornici, a za to vrijeme slušamo sjećanja glumca Franje Džimija Jurčeca, koji je sudjelovao u toj predstavi i poznavao Boženu. U predstavi se glasom pojavljuje i glumica Slavica Jukić koja je Boženi odlazila u goste, a spomenuti su glumci na PIK-ovoj, kasnije ZeKaeM-ovoj pozornici, ostvarili velike uloge i zapažene karijere.

  Dokumentarni se materijal isprepleće s izvedbom; ponekad glumačka izvedba slijedi ono što je rečeno na snimci, a ponekad je nadopunjuje. Pavlica Bajsić Brazzoduro snimala je ankete s prolaznicima koji nisu znali odgovoriti na njezino pitanje znaju li tko je Božena Begović; o njezinoj fragilnoj prirodi govore nećakinje, a čuju se i današnji polaznici Učilišta Dramskog studija Zagrebačkog kazališta mladih koji, prema redateljičinim uputama, zahvaljuju „teti Boženi“ što im je u naslijeđe ostavila predivan prostor umjetničkog stvaralaštva i izražavanja.

  Da nisam razgovarala s redateljicom prije predstave te da ne poznajem neke glasove sa snimki, ne bih znala tko govori, te stoga ne znam djeluju li one na publiku zbunjujuće. Vjerojatno su tim dokumentarističkim snimkama dramaturg i redateljica htjeli povezati fikciju i fakciju, sadašnjost i prošlost, učiniti Boženu stvarnom i prisutnom bez obzira tko o njoj govori i s koje strane (u liku ili iz osobnih sjećanja), u čemu su, prema mojem mišljenju, uspjeli. Žao mi je, međutim, da Božena Begović nije uistinu zaživjela u liku, u odnosima, da se na pozornici jurilo kroz biografske podatke, a nije se zadržavalo u trenutku i emociji (izuzev prizora u kojemu Božena i Joelle igraju potapanje brodova i šah s Krležom kako bi odagnale strah od rata i vojnika).

  

  Nakon predstave počela su mi se otvarati mnoga, nerazjašnjena pitanja. „Iz poštovanja prema Boženi, nismo htjeli ništa izmišljati“, objasnio mi je dramaturg Tomislav Zajec, dodavši da ga je zanimao njezin unutrašnji svijet. Međutim, upravo sam o njezinom unutrašnjem svijetu u predstavi najmanje doznala, nisam ga uopće doživjela, više sam uživala u zabavnim crticama koje su se ponajviše odnosile na radijsko djelovanje. Romantični svijet dvadesetih godina prošlog stoljeća i zanesenost magičnom radijskom kutijom sjajno je dočarao scenograf Stefano Katunar, koji je na pozornicu postavio stare magnetofone i gramofone, prve radio-prijemnike, a sa slušalicama iz našeg vremena koje vise sa stropa isprepleo je vrlo vješto sadašnjost i prošlost.

  Pavlica Bajsić Brazzoduro vrlo suptilno i gotovo nezamjetno, citatom na ulaznim vratima „Tišina je plodna zemlja“, odaje počast i svom ocu, velikom radijskom redatelju i utemeljitelju dokumentarne radiodrame u našoj zemlji, Zvonimiru Bajsiću. U predstavi također razbija mit koji se duboko ukorijenio u naša sjećanja (pa čak i u udžbenike) da je Božena Begović prva u eteru izgovorila glasovitu rečenicu „Halo, halo, ovdje Radio Zagreb“. Ona je tek šezdesetih godina, kao svjedokinja prvog obraćanja javnosti ravnatelja dr. Ive Sterna, rekonstruirala njegov govor, no te rečenice originalno nikada nije izgovorila. Treba spomenuti i izvrsnu, vrlo pjevnu i melodioznu glazbu Kralja Čačka, te glazbene aranžmane koje je radio s Dinom Brazzodurom i Markom Marićem.

  

  Od redateljice doznajem da su to uglazbljeni stihovi Božene Begović, što mislim da je izuzetno pohvalno i vrijedno, jer se na taj način njezina književnost otela zaboravu i nastavlja živjeti. U predstavi će publika doznati da je glumica i spikerica Božena Begović bila i vrsna prevoditeljica, osnivačica Društva hrvatskih književnica, ravnateljica Drame HNK, te žestoka antifašistkinja koja je zbog svojih političkih uvjerenja radije gladovala i smrzavala se nego pokorila nacističkoj vlasti. „O dramskom liku znamo samo onoliko koliko nam je u svojoj skromnosti sama odlučila ispripovijedati“, piše Tomislav Zajec u programskoj knjižici, svjestan da o Boženi Begović ni nakon ove predstave ne znamo mnogo.

  No, izuzetno je pohvalno da je Pavlica Bajsić Brazzoduro odlučila o njoj progovoriti, potaknuti kazališne zaljubljenike da posude knjigu objavljenih tekstova, da se o njoj više počne govoriti i pisati, da se konačno rasvijetli njezin lik i vrlo važno djelo i to posebice na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih, za čije je postojanje upravo ona zaslužna. Predstava nema onu posebnu magiju koju smo susretali u nekim drugim predstavama Pavlice Bajsić Brazzoduro, ne odašilje emocije, ali će publiku svakako nasmijati i zabaviti te informirati o umjetnici koja je nezasluženo u našem društvu zaboravljena.

  © Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 11. ožujka 2022.

  Redateljica i autorica dokumentarnog radijskog zapisa: Pavlica Bajsić Brazzoduro
  Autor teksta i dramaturg: Tomislav Zajec
  Premijera: 1. veljače 2022.
  Autor glazbe: Kralj Čačka
  Glazbeni aranžmani: Dino Brazzoduro, Marko Marić i Kralj Čačka
  Oblikovatelj radiofonijskih ulomaka: Dino Brazzoduro
  Scenograf: Stefano Katunar
  Kostimografkinja: Marta Žegura
  Suradnik za scenski pokret: Srđan Sorić
  Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
  Oblikovatelj zvuka: Miroslav Piškulić
  Asistent režije: Dražen Krešić
  Istraživača potpora: Marta Medvešek, Tamara Bregeš, Ozana Iveković, Hrvoje Ivanković
  Prijatelji projekta: RadioTeatar Bajsić i prijatelji
  Inspicijentica: Milica Sinkauz
  
  Glume: Sreten Mokrović, Barbara Prpić, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija, Toma Medvešek, Dino Brazzoduro
  
  Glasovi: Božene Begović, Joelle Vuković, Slavica Jukić, Džimi Jurčec, Izabela Šulek, Branka Popović, Hrvoje Macanović, djeca ZKM-ova učilišta

Piše: