Refuli domišljatosti i kvalitete u prikazu migrantske krize
Teatar &TD: Autorski projekt Romana Nikolića, Bura
-
Romano Nikolić dosljedno je angažiran autor čije predstave redovito tematiziraju neku neuralgičnu, bolnu društvenu točku. Bura, njegov novi projekt koji potpisuje zajedno s dramaturginjom Doroteom Šušak, još jednim zanimljivim glasom (naj)mlađe generacije, na istom je tragu. Predstava je to, naime, o posljedicama migrantske krize. Premijerno izvedena 8. ožujka u Teatru &td, Bura pokazuje sve značajke izgrađene autorske estetike kakvu Nikolić, sada je već sasvim očito, dosljedno pokušava njegovati i upisivati u hrvatski kazališni kontekst. Bura je nastala u koprodukciji Teatra &td i UO Arterarij u okviru projekta 4O: Otkrivanje, osvještavanje, osnaživanje i organizacija za ljudska prava, koji zajednički provodi više hrvatskih organizacija civilnog društva.Jedna od prepoznatljivih značajki Nikolićeve estetike je stalno laviranje između vrlo izravnog angažmana koji balansira na rubu plakatnosti i visoko estetiziranih, često neverbalnih prizora domišljenih više u vizualnom nego u značenjskom ključu, što je samo po sebi zahtjevan balans koji u Buri nije našao pravu mjeru. Naime, početnih dvadesetak minuta pred gledateljima se, u vrlo sporom tempu izmjena, odvijaju prizori ambijentirani na neku hedonistički idealiziranu plažu nedokučivog značenja (beskrajno veslanje u čamcu na napuhivanje), uglavnom neverbalni, koji kao da žele nacrtati poantu koje jednostavno nema, jer je se ničim nije artikuliralo. Taman nakon što to postane naporno i počinju se rojiti pitanja o svrsi ovako organiziranog kazališnog izlaganja, Nikolić uvodi drastičan rez.
Kada na scenu izađe Semih Adigüzel, student prava koji je morao pobjeći iz Turske te je u Hrvatskoj dobio azil i počeo iznova graditi život, sve postaje drukčije i odjednom jasnije. Još jedno stalno mjesto Nikolićevog umjetničkog postupka – rad s neprofesionalnim glumcima, čije stvarno, životno iskustvo u predstavi dobiva fikcionalizirani, scenski glas, ovdje je provedeno drastičnije nego do sada. Umjesto dorađenih no potpuno nejasnih prizora, predstava odjednom poprima vrlo smišljenu, apotekarski preciznu značenjsku poantu koja počiva na kontrastu mediteranskog (a može i – hrvatskog) licemjerja, države koja je istovremeno turistički raj i folklorna nedođija (prizor iskrivljenog folklornog plesa obilježen je efektnim video-projekcijama Ivana Lušičića Liika), malo mjesto za veliki odmor, ali i mjesto straha i nesigurnosti za izbjeglice i migrante, gdje je nesigurno očuvanje i samog fizičkog života, a integracija u društvo djeluje kao nedostižan san. To su ujedno i najsnažniji, najdomišljeniji i najzanimljiviji dijelovi predstave koji funkcioniraju na svim razinama.
Međutim, kako je cjelina osovljena na jednu notu, poantu koja sada postaje ogoljena do kraja i istresena pred gledatelje bez ikakvog okolišanja, ona se brzo potroši i (p)ostaje plakatna, e da bi završila u zadnjem prizoru koji je pravi manifest, istresanje svega što su autori željeli poručiti i što im je u Buri važno ravno u mikrofon pred publiku, koja je sve to već prethodno shvatila na mnogo intrigantniji način.
Baš kao što bura nailazi u valovima, refulima čija je snaga rijetko ista, tako i Bura nailazi u refulima domišljenosti i kvalitete – od neartikuliranog početka, preko snažne sredine, do ponavljajućeg, zamornog kraja. Predstava, dakle, ima problema s oblikovanjem cjeline, koja je odveć kontrastna da bi funkcionirala, unatoč mizanscenskom jedinstvu (uz redateljevu scenografiju, tu je i dobra i zanimljiva glazba Damira Šimunovića, svjetlo Vesne Kolarec, video-projekcije te nešto prigušeniji kostimi Zdravke Ivandija Kirigin). Uz Adigüzela, na sceni je troje profesionalnih glumaca – Frano Mašković, Luka Knez i Iva Kraljević, koji su korektni i precizni u izvođenju povjerenih im zadataka, no ne mnogo više od toga (osim možda povremeno Maškovića).
Tema izbjeglica i njihovog suočavanja s društvom koje ih (ne) prima važna je i snažna, jedno od onih, bez pretjerivanja, civilizacijskih raskrižja suvremenosti. Romano Nikolić, kao autor osvjedočeno sklon angažiranom kazalištu koje propituje i zasijeca neuralgična mjesta društvenih odnosa, logično se njome pozabavio i pred publiku ju istresao bez mnogo skrupula. No, cjelina nije uvijek pronalazila pravi tempo za artikulaciju tako važnog i snažnog materijala.
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 15. ožujka 2022.
Režija: Romano Nikolić
Premijera: 8. ožujka 2022.
Dramaturgija: Dorotea Šušak
Scenografija: Romano Nikolić
Kostimografija: Zdravka Ivandija Kirigin
Oblikovanje svjetla: Vesna Kolarec
Skladatelj: Damir Šimunović
Video projekcije: Ivan Lušičić LiikGlume: Frano Mašković, Iva Kraljević, Luka Knez, Semih Adigüzel
Piše:

Žganec-Brajša